PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Veljko je član jugoslovenskog odbora (pokret za jugoslovensko ujedinjenje) i predsjednik Udruženja Srba emigranata iz Vojvodine i Hrvatske u Ženevi. Bio je, zapravo, predstavnik Vojvodine u Jugoslovenskom odboru. Veoma je aktivan u nacionalnim poslovima, i kao pisac, i kao činovnik pri srpskom konzulatu. Zapisuje: „Osamnaeste u proljeće, iz Francuske preko Italije na Krf. To je: za četrdeset sati iz pariskog proljeća u rimsko ljeto pa u kalabrisku pripeku. Ta čudna naša putovanja! Niko više nije u stanju da ih opiše...”
Rat se bliži kraju. Početkom novembra kapitulirale su jedna za drugom centralne sile: najprije Bugarska, pa Turska, Austrougarska i 11. novembra Njemačka. Time je Prvi svjetski rat bio završen. Upravo tog dana Mara iz Grenobla svome dragom poručuje u Pariz, u hotel „Madison”, 48 rue des Champs: „Veljko moj, šaljem Ti opet malo kolača da bi što bolje zasladio ovaj veliki dan. Ovdje je radost kolosalna. Ulice su iskićene, svijet lud od uzrujanja, topovi pucaju! A i ja sam isto tako. Sva drhtim od radosti. Sad ću šiti veliku našu zastavu, sa natpisom „Jugoslavija”, za večerašnje manifestacije. I zvona su sad počela zvoniti. Šta li Ti tek u Parizu vidiš...” A u Parizu Veljko koristi svaki slobodan trenutak da obiđe tek otvorene muzeje, naročito ne izbija iz Luvra.
U Pariz, na zasjedanje mirovne konferencije, došao je Vasa Stajić. Veljko 23. januara 1919, godine piše Mari: „... Danas je došao Vasa Stajić. Još me nije našao. Pariz je veliki, a ja nemam veze s Pašićevim generalnim štabom, pa mi tek sada javili, a njemu nijesu dali adresu. Naći ću ga večeras. Pisaću ti šta sve od njega čujem...”
Često je sa Ivanom Meštrovićem, uglednim vajarom, koji je među najuglednijim ličnostima okupljenim oko Jugoslovenskog odbora. Mara je početkom ljeta stigla u Beograd, u svoju, sada Đevđelijsku ulicu. Stiže i Veljko u junu u domovinu, poslije tri godine stanstvovanja. Priželjkuje poslaničko mjesto u Budimpešti, ali dobija postavljenje u Odsjeku za Banat, Bačku i Baranju Ministarstva prosvjete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u Novom Sadu. Prihvata se ovog posla bez oduševljenja. Početkom novembra obraća se načelniku Odjeljenja za umjetnost i književnost pri Ministarstvu prosvjete.
Ministar je u drugoj polovini novembra 1919. godine donio odluku da se Veljku Petroviću pomogne sa 1.000 dinara, iz državnog budžeta za 1919/20. godinu. Vijest iz ministarstva stigla je uoči samog vjenčanja. U nedjelju, 20. novembra 1919. godine, u Kuli, rodnom mjestu Marine majke, bila je svadba. Vjenčali su se Mara i Veljko, a u čelo stola sjedio je njegov otac, sedamdesetsedmogodišnji Gerasim. A onda, poslije bogatog prečanskog doručka, fijakerom do Vrbasa, pa peštanskim vozom do Novog Sada, gdje je bilo Veljkovo namještenje.
U Novom Sadu izlaže svoje slike prijatelj Petar Dobrović. U listu Sloboda Veljko piše najavu. Kasnije će pisati, po preseljenju u Beograd, o sijaset drugih umjetnika, a povodom izložbi – o Petru Tiješiću, Romanu Petroviću, Ivanu Radoviću, Ljubi Ivanoviću, Jovanu Bijeliću, Zori Petrović, Moši Pijadi i drugima. Umire i otac Gerasim, 19. februara 1920. godine. Za novosadsku Dobrovićevu izložbu piše predgovor katalogu. Iz Dubrovnika, sa Lapada, pozdravlja ga slikar Vasa Pomorišac. Nastoji da pređe u Beograd. O toj svojoj namjeri obavijestio je i Adama Pribićevića, novinara u Zemunu, brata uglednog političara Svetozara Pribićevića. Adam mu 12. avgusta 1920. javlja da će morati još malo pričekati jer je sadašnja vlada u ostavci. Pribićević mu napominje da će biti lakše preseliti se nego obezbijediti stan. Ivan Radović mu se javlja iz Sombora – moli da podrži njegovu molbu za stipendiju. A on sam jedva sastavlja kraj s krajem.
Veljko je, najzad, premješten u Beograd, u Ministarstvo prosvjete za referenta u Umjetničkom odjeljenju, na čijem je čelu bio Rista Odavić, ljubitelj umjetnosti i sam pisac, vlasnik časopisa Nova iskra. Veljku je data u dužnost: briga o umjetničkim spomenicima, a prije svega popis umjetničkih djela u Banatu, Bačkoj i Sremu. Ministar ga, ukazom od 18. februara 1921. godine, postavlja na dužnost šefa svog kabineta.
Knjiga „Bunja i drugi u Ravangradu” izlazi u izdanju knjižare „Napredak” u Pančevu, a naslovnu stranu izradio je Petar Dobrović, dok su vinjete Romana Petrovića. Posvećuje je djedi po ocu. U časopisu „Misao” Veljko štampa u nastavku svoju nedovršenu pripovjetku „Presuda dr Kostića”. Objavljuje knjigu za knjigom: „Pomjerene savjesti” (deset pripovijedaka) štampa najpoznatiji izdavač Geca Kon, a „Tri pripovijetke” objavljuje Svetislav B. Cvijanović, „poslednji izdavač-manufakturista”. Knjižara „Natošević”, u Novom Sadu, objavljuje petnaest pripovjedaka Veljka Petrovića „Iskušenje”. I, po običaju, prvi primjerak posvećuje Mari: „Mojoj Mari, mom čuvaru od svih iskušenja, njen zahvalni Veljko”.
(Nastaviće se)