Piše: Milan Mišić
„Je li to neka šala”, zapitali su se mnogi kada je u četvrtak objelodanjeno da je ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost dodijeljena globalnoj zvijezdi popularne muzike Bobu Dilanu. Za društvene mreže to je bio događaj dana, a medijska onlajn izdanja su objavile mnoštvo pohvala i pokuda ovog poteza.
Dilan je prvi Amerikanac koji je dobio ovo prestižno priznanje (uz prateći ček na 930.000 dolara) od 1993., čime su se SAD, po broju književnih nobelovaca (11) primakle rekorderu, Francuskoj (16), i odmakle od Velike Britanije (10).
Švedska akademija se nije šalila: u obrazloženju odluke istakla je da je Dilan „stvorio novi poetski izraz u okviru velike američke tradicije pjevanja”, upoređujući ga čak sa bardovima antike, Homerom i pjesnikinjom Sapfo. U panteonu književnih nobelovaca, otvorenom 1901, 75-godišnji Dilan je 113. u društvu (da pomenem samo neke njegove zemljake) sa Eliotom, Foknerom, Hemingvejem, Stajnbekom, Singerom…
I iznad veličina koje je, iz raznih razloga, 18-člana Švedska akademija, ignorisala, kao što su Lav Tolstoj, Anton Čehov, Mark Tven ili Vladimir Nabokov.
Dilanovo ime je inače već nekoliko godina na listi potencijalnih (ali sudeći po kladionicama, bezizglednih) dobitnika. Protiv njega je bila prije svega činjenica da mu je poezija neodvojiva od svoje muzičke podloge, što znači da to, striktno gledano, nisu pjesničke pjesme, nego stihovi melodija. Dakle nešto što se ne čita, nego se sluša (i što opravdava poređenje sa Homerom i Sapfo, čije su se umotvorine takođe prenosile glasom).
Knjige sa Dilanovim pjesmama su zato tako i označene, kao knjige stihova njegove muzike. U kojoj je nesporni velikan, pa i istinski genije, ovjenčan već svim bitnim nagradama, uključujući i onu za životno djelo, dodijeljene mu još 1993.
Ipak, valjani su argumenti i onih koji Nobela za Dilana slave i onih koji to nipodaštavaju. Riječi koje prate njegove note su smislene, višeznačne, riječ je o porukama i metaforama koje već više od 50 godina ”vremena koja se mijenjaju” pjesnički (i muzički) inspirišu i motivišu nekoliko generacija.
U srži osporavanja ovoga puta je sama definicija književnosti. U tom pogledu, Švedska akademija nije ”u prestupu” po prvi put. Podjednako kontroverzna bila je njena odluka iz 1953, kada je književnim Nobelom ovjenčan Vinston Čerčil, za svoje ”majstorstvo u ispisivanju istorije i biografije i odbrani uzvišenih ljudskih vrijednosti” – dakle za publicistiku.
U književnost su prekršteni i Nobelom nagrađeni i filozofski traktati Bertrana Rasela (., ”za tekstove u kojima veliča humanitarne ideale i slobodu misli”) i Žan Pol Sartra (1964), koji se međutim izdigao iznad sopstvene taštine i nagradu nije prihvatio, s obrazloženjem da bi ono što je napisao bilo drugačije čitano već zbog same činjenice da je nobelovac. ”Pisac ne smije sebi da dopusti da bude transformisan u instituciju, čak ako se to događa i u najpočasnijoj formi”, naglasio je.
Najoštrija reakcija je možda ona Normana Majlera, koji je rekao”ako je Dilan pjesnik, ja sam košarkaš”. Suština svih negativnih reakcija je međutim u uvjerenju da se, dodjelom najprestižnije literalne nagrade jednom kantautoru, miješaju kategorije umjetnosti – što je, sigurno nehotimice, potvrdio i sam sekretar Švedske akademije, riječima da ne bi imao ništa protiv, i da se tome čak nada – da Dilanu nagrada bude uručena na koncertu njegove muzike.
Književnost naime podrazumijeva knjigu i čitanje, intimni doživljaj u kome čitalac ulazi u svijet koji je stvorio pisac, da bi iz njega izašao duhom i emocijama bogatiji nego što je ušao. Čitanje podrazumijeva i ne mali napor – sate i sate usamljenosti.
Čitanje je međutim – iako je izdavaštvo na globalnoj skali još velika i unosna industrija – sa rastućom sveprisutnošću novih medija koje je donijela informatička revolucija i možda najveći izum u istoriji civilizacije – internet - u nesumnjivoj krizi. Knjiga se u ruke uzima sve ređe i zadržava sve kraće, što je ubjedljivo potvrdio novi medij, knjiga u elektronskoj, digitalnoj formi, koja izdavaču ili prodavcu javlja kad je čitanje započeto i kad se od njega odustalo.
Dilanov opus jeste vrhunski, ali kome je do istinske poezije, knjige njegovih stihova sigurno nisu prvi izbor (kao što to nisu ni zbirke stihova koje su otpjevali ,,Bitlsi’’). Arsen Dedić je takođe bio briljantni kantautor, ali i pjesnik – sjetimo se samo njegovog ”Broda u boci” - ali sjećamo ga se prvenstveno po emocijama koje bi uzburkao njegov glas.
Ljudi u Švedskoj akademiji su možda imali u vidu baš ambivalentni odnos današnje mlade generacije prema književnosti, pa su se za Dilana odlučili ne bi li izgradili most od slušanja ka čitanju. Meni se pak čini da je najbolju ocjenu ove odluke dala urednica ”Njujork tajmsa” Ana Nort: ”Bobu Dilanu nije potrebna Nobelova nagrada za književnost, ali književnosti je potrebna Nobelova nagrada”.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ,,Politike’’)