Autor: Vladimir Gligorov


Uzmimo prvo neposrednu demokratiju. Jedna karakteristika jeste zakonodavnost opšte ili narodne volje. Druga je izbor nosioca izvršne vlasti kockom. I, konačno, treća karakteristika je suvereno pravo da se promijene i zakoni i nosioci vlasti, bar periodično, a u načelu bilo kada i, zapravo, u svakom času.
Zajedno uzeto, obezbjeđuje se da svaki interes i svaki pojedinac imaju jednake političke izglede. Što je, takođe, u skladu s vladavinom prava, koja se zasniva na načelima slobode i jednakosti.
Može li predstavnička demokratija da ima iste karakteristike (ili da zadovoljava iste uslove)? U načelu, periodično obnavljanje vlasti, recimo svake četiri godine ili češće, a i prevremeno, recimo usled krize legitimnosti, trebalo bi da obezbijedi i jednakost izgleda na predstavništvo i na zadovoljavanje interesa. Eventualne prednosti u odnosu na neposrednu demokratiju jesu stabilnost i profesionalnost. Jer, može biti potrebno odložiti politički odgovor na nepredviđene događaje kako bi se oni bolje razumjeli i može biti neophodno specijalizovati se za javno, za razliku od pojedinačnog razumijevanja političkog delanja. Ovo poslednje zato što se pojedinačni interesi ne sabiraju zdravorazumski u javne ili političke (što ne znači da su javni interesi nešto drugo, a ne skup pojedinačnih). Konačno, predstavnička demokratija je suverena na isti način kao i neposredna – u svakom času je moguće promijeniti mišljenje. Tu je potrebno zapaziti razliku između unutrašnje i spoljašnje suverenosti jer je odgovornost drukčija. Spoljašnja suverenost je ugovorna zato što, i dokle god, međunarodna politika i odnosi nisu i sami demokratski, što bi podrazumijevalo neku vrstu kosmopolisa. Unutrašnja je odgovorna pred vladavinom prava jer sloboda i jednakost, i stoga pravda, ne zavise od promjene politike i nosioca vlasti.
(Kroz digresiju bi trebalo reći da je tvrdnja da demokratije ne ratuju jedna sa drugom zasnovana na pretpostavci da se međudržavni ugovori i sporazumi mogu mijenjati dogovorno, jer demokratije mogu da mijenjaju mišljenje, dok autokratski i drugi nedemokratski režimi ili ne poštuju međunarodne obaveze ili nemaju potrebnu fleksibilnost da ih dogovorno mijenjaju. No, to ostavljam po strani.)
Od navedenih karakteristika ključna je ona o jednakim izgledima, koja se posebno dobro vidi ako se demokratski izbori obavljaju kockom (ili ona igra značajnu ulogu u izboru, kao na primjer u nekim italijanskim gradovima-državama). No, isto bi trebalo da važi i za uvažavanje pojedinačnih interesa; potrebno je, dakle, da svačiji interes ima iste izglede da bude ozakonjen. I jedno i drugo, kada je riječ o predstavničkoj demokratiji, ne u svakom času već vremenom jer se ne koristi kocka. Ovo se može postići odlučivanjem većinom jer taj način odlučivanja, u načelu, omogućuje potrebnu neobaveznost prethodnih odluka. Kao što je poznato, većinski način odlučivanja omogućava da svaka alternativa bude podržana većinom, ukoliko postoji potreban stepen različitih interesa. Taj stepen neobaveznosti ili iracionalnosti, ako se to tako želi vidjeti, jeste neophodan da bi se obezbijedilo ono što se može nazvati demokratskom legitimnošću – da svaki interes i svaki pojedinac imaju iste izglede da budu predstavljeni u političkoj odluci u nekom relevantnom vremenskom okviru.
Osim ukoliko se ne monopolizuje moć i, stoga, vlast. Demokratija je podložna nestabilnosti na više načina. Jedan primjer jeste secesija. Kao u slučaju Velike Britanije. Većina može da donese odluku da raskine ugovore koje ima sa drugim zemljama ili drugim djelovima zajedničke države. Većini može da bude u interesu saradnja jer će živjeti bolje, ali drukčije sastavljenoj većini, recimo po liniji mi, a ne oni, može biti korisno da se izdvoji. Razlog za nastavak saradnje može da bude ukupno viši nivo blagostanja, dok opet secesija može da pogoduje većini za račun manjine. Primjer za ovo poslednje jeste etnički ili neki drugi nacionalizam: secesija može da bude u interesu etničke većine, dok saradnja svejedno može da bude u interesu prosječnog građanina. Ovo je trenutno u središtu rasprave o slobodnoj trgovini, recimo u SAD: posledica protekcionističkih mjera može da bude smanjenje ukupnog realnog dohotka, ali to ne znači da većina neće, bar za neko vrijeme, proći bolje na račun manjine. Ili, drukčije rečeno, većina za privredni rast i većina za preraspodjelu ne moraju da budu iste.
Potom problem može da bude u tome što jedan dalekosežni izbor može da stvori trajniju podjelu na većinu i manjinu. Tako se u Evropskoj uniji centrističke stranke, socijalni konzervativci i socijalne demokrate smjenjuju na vlasti, dok desni i lijevi nacionalisti i protekcionisti nemaju jednake izglede da dođu do vlasti. Usled čega može da im bude u interesu da se udruže, što je najčešće ono što se podvodi pod populizmom. Na jednoj strani establišment, kako se to kaže, a na drugoj narod. Prvi imaju i moć i vlast i novac, a drugi, što bi rekao Tramp, nemaju šta da izgube. Pogoduje ako se nađe unutrašnji, a u stvari strani, recimo po etnosu ili boji kože, neprijatelj, kao što se vidi u više evropskih zemalja. Nije nezanimljivo da je često riječ o domaćim oligarsima koji mobilišu svoj narod i nerijetko zapravo one koji za njih rade, na jedan ili drugi način.
Ono što pomaže, ako zaista i pomogne, recimo u Sjedinjenim Državama jeste upravo različitost, gotovo kosmopolitska. Uz to, i sistem koji se zasniva na podjeli vlasti, tako da različite većine mogu da budu predstavljene na različite načine i istovremeno. Slično bi moglo da bude i u Evropi, ako se demokratija održi.
Pešačanik.net