-PIŠE: Vasilije Marković
Prema dostupnim podacima, u Crnoj Gori su od postavljenja Staniše – Skender-bega do pojave vladike Danila (Nikole, Nika Šćepčeva), kakvo takvo duhovno vođstvo preuzeli vladike. Vladika Danilo je upravljao Crnom Gorom (Njeguši oko 1670. do 1735). Izabrali su ga za vladiku, crnogorski glavari 1697. Išao je u Rusiju kod Petra Velikoga, 1715. godine. Tada se u sviti vladike Danila nalazio i Toško Bajov u ime Pipera. Ostala je pjesma:
Toško Bajov u ime Pipera
kod Petra je iša’ Velikoga
da mu priča jade roda svoga...
Znano je vladika Danilo za života naznačio za svoga pomoćnika sinovca Savu. Sava je bio mravlja narav.
Danilo (Niko Šćepčev) Eraković, rodonačelnik vladičinske loze Petrović – Njegoš, zavladičio se 1697. godine.
Sava uzme za svog pomoćnika i naslednika Vasilija. Vasilije se rodio 1709. godine. Vladika Sava ga pošalje u Peć, kod slaveno-srpskog patrijarha Atanasija II da produži učenje. Poslije toga odlazi u Beč, gdje bude primljen od carice Marije Terezije. Carica obeća da će ispuniti tražbinu. Obećanje nije ispunila.
Nakon krušedolskog zatočenja vladika Vasilije se otpravi u Rusiju 1753. godine. Bio je primljen kod ruske carice Jelisavete Petrovne, laskavo i prijateljski. Dao je molbeninu na petrogadski dvor, koje su ispunjene.
No, najznačajnija je bila „Istorija o Černoй Gorы”, koju je, na ruskom jeziku, sačinio u toku boravka u Rusiji. Sve što je brzo, to je okratano. Tako i ova istorija liči na patriotski raport.
Vladika Vasilije piše vicekancelaru ruskom, grafu Voroncovu, (17. marta 1754) da niko ne bude pod imenom Crnogorca u Rusiji priznat bez naše svjedodžbe.
Autor navodi podatak da su Južni Sloveni nazivali Duklju samo Vetograd, gdje je rođen Dioleklicijan. Jamačno, ovaj pojam je izveden od točka na rijeci Zeti („...koleso vertitsя“). Za ono doba je malo čudalestvo, od marifetluka bilo je čudo.
Na nesreću, smireni arhijerej i mitropolit crnogorski, vladika Vasilije, nije doživio da ponovo vidi hasnu od dolaska u Rusiju. Sva je prilika da je otrovan od agenata mletačke vlasti. Umirući u Petrogradu (10. marta 1776), vladika je počeo da piše zavještanje, koje ne moga potpisati.
Sahranjen je u Aleksandro-nevskom manastiru, u Duhovskoj crkvi, uz veličanstvene počasti. Nad glavom vladike Vasilija bila je postavljena mjedena ploča, sa izrezanim crnogorskim grbom. Kad se pomenuta crkva popravljala, tako da se ne nalazi nikakvog obilježja „gdje je bio i Vasilije.“
Sa njim je otputovao u Rusiju maloljetni đakon Petar. U svom zavještanju, umirući, vladika Vasilije ostavlja sinovcu Petru „krst zlatni sa lancem od srebra... i drugu rasu novu i drugu šubu malu...“
Događaji, međutim, idu u drugom smjeru.
Naivni Crnogorci primiše jednog neznanca, skitača i pustolova sebi za vladara. Bio je to Šćepan Mali, koji je upravljao Crnom Gorom od 1767. do 1773. I nije loše upravljao. Zbog fizičke sličnosti s nasilno umorenim ruskim carem Petrom III, Šćepan Mali namjerno je i vješto mistifikovao svoj život i porijeklo.
Raznim ljudima različito je kazivao o svom porijeklu i mjestu rođenja, tvrdeći za sebe da je Šćepan, mali i najmanji na svijetu.
Završio je Šćepan Mali život tragično. Prvo je, lagumajući put kroz crnogorski kamenjar ostao sakat i slijep, a potom ga njegov berberin, porijeklom Grk, podmićen od skadarskog vezira, preklao brijačem na spavanju. Mučki...
Mnogi publicisti su pokušali da riješe enigmu Šćepana Malog. Čak ni njegov savremenik, pustolov Stefan Zanović, koji je objavio knjigu „Lie fau Piere III emperur de Russie a Stpan Mali...“, Londres, 1787, sa likom i kartom Crne Gore i Zete iz ptičjeg poleta, nije uspio u tome. Zanović je bio iz Budve.
Vraćajući se ponovo Petru I, nalazim da je potrebno naglasiti neka fakta. Mitropolita Savu, koji je umro 1782. godine, naslijedio je sinovac Petar. Rođen je aprila 1747. Anđuša i Marko bili su njegovi roditelji.
Hirotonisan je u Sremskim Karlovcima. Kako bi učinio svom narodu, mitropolit Petar, po pozivu Srbina i Ruskog đenerala Simeona Zorića, miljenika ruske carice, otputova u Rusiju drugi put. Znani knez Potemikin, da bi udaljio Zorića od caričine ložnice, progna đenerala daleko, a progna i mitropolita Petra iz Rusije. Kad je carica Katarina doznala o progonstvu crnogorskog vladike, uputi svog ordonans-oficira da ga povrati u Petrograd. Mitropolit Petar je zahvalio carici Katarini, obeća da će Rusiji biti odan, ali neće više nikad doći u Rusiju.
Mitropolit Petar povratio se u Crnu Goru poslije dugotrajnog izbijanja. Zatekao je svoju zemlju pregaženu, poharanu i razrivenu. Skadarski vezir Bušatlija sa vojskom prodro je na Cetinje, juna 1785, ostavljajući za sobom pustoš i ruševine. Prethodno je podmitio izvjesne plemenske glavare i lukave Mlečiće. Kad je Cetinje opljačkao i spalio, Mlečići ga propuste da se sa vojskom, preko Primorja, povrati u Skadar. Tada je ponovo razoren cetinjski manastir.
Guveradur Radonjić sa svojim pristalicama otvoreno šuruje s Austrijom. Narod je bio u očajnom stanju. Smuta i razdor. Krvna osveta uzima sve više maha. Pljačke, otimačine i ubistva buktali su na sve strane.
(NASTAVIĆE SE)