-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Izolovan od svojih vršnjaka, zaštićen i uvijek pod budnim okom majke, dadilja i učitelja, Đorđe Simić je rastao kao budući naslednik prestola neke „tanke” dinastijske loze. Likom i stasom je ličio na oca, od koga je naslijedio i veliku govorljivost, ali su savremenici ocijenili da su mu nastupanja bila manje jezgrovita od očevih.
Povezanost sa drugom granom familije postala je tih godina još jača, jer je za sve važnije odluke bio pitan stric, „čiča”, Aleksa Simić. Od njegove procjene prilika i mogućnosti zavisili su dalje školovanje, putovanja i udaja ženske djece u Stojanovoj porodici. Najstarija Bisenija bila je udata za Jovana (Beli) Markovića, kasnije ministra i državnog savjetnika, a Bosiljka za Miloja Lešjanina. Sa prvim zetom Simići izgleda nijesu imali puno sreće. Kada je htio da da ostavku na položaj u Kragujevcu, usprotivila se cijela familija, koja nije željela da Markovići sada dođu njima „na teret”, što je, čini se bila manja muka od uvjerenja da bi time osramotio njihovu kćerku. Njega je pratio loš glas da je živio o ženinom trošku i da je sav njen novac, deset hiljada dukata, potrošio. Bisenija je umrla 1873. godine u kući svoga oca, u kojoj je živjela sa mužem poslednjih godina. Belimarković je poslije ženine smrti htio da vrati ženin miraz, ali je Đorđe Simić to odbio. Drugo žensko dijete Stevane i Stojana Simića, Bosiljka Lešjanin, ostala je udovica već na početku sedamdesetih godina. Vratila se u porodičnu kuću i uskoro postala glavna domaćica porodice. Dugo godina bila je dvorska dama kraljice Natalije i veoma cijenjena i uticajna žena. Bosiljka Lešjanin je vodila veliku prepisku sa rođacima i prijateljima. U pismima sestri je duhovito i pronicljivo opisivala događaje i novosti iz beogradskog društva. Pogled sa visine upućen na žene savjetnika, koje su na svečanom ručku u dvoru šezdesetih godina ispile mlaku vodu iz činije, namijenjene za pranje ruku, svjedoči da su Simići pripadali onoj maloj grupi u Srbiji koja se nije saplitala o svoje gospodstvo.
Iz vremena političkih smutnji i sukoba sa vladaocima iz obje dinastičke kuće, Obrenovića i Karađorđevića, ostale su pomalo načete društvene veze Simića sa dvorom, koje njihovim naslednicima nijesu osigurale pozicije miljenika jedne ili druge vladarske porodice. Takav položaj mogao je da bude i prednost, jer je ostavljao dovoljno prostora za slobodan izbor puta, kojim će krenuti mlađi naraštaji. Veze sa vladalačkom kućom bile su neminovne. U vrijeme kneza Aleksandra Karađorđevića, one su izlazile izvan okvira onoga što je podrazumijevao društveni život u prestonici. Na dvoru, u kojem je život bio uređen kao u boljestojećoj gradskoj kući, još nijesu postajala stroga pravila etikecije i protokola. Kneževa djeca su se sa komšijskom igrala u dvorskoj bašti, a Simićeve kćeri su se družile sa kneginjama Poleksijom i Kleopartom prije njihove udaje. U vrijeme kneza Mihaila kneginja Julija je u nekoliko navrata pozivala Đorđa Simića i Bosiljku na svoj serkl, jer je sa njima mogla da razgovara na njemačkom. Privremeno približavanje Karađorđevićima, u vrijeme sklapanja braka Đorđa Simića sa Jelenom Karađorđević krajem šezdesetih godina, samo je potvrdilo da porodične ambicije nijesu zamrle, iako su glavni akteri porodičnog uspjeha već umrli ili bili na zalasku. Ovu srodničku povezanost sa suparničkom kućom, kao i nasleđe davno prošlih Miloševih dana, Obrenovići nijesu zaboravili.
Filozofski uvod, zasnovan na mješavini deizma, kritike socijalnih nejednakosti i maglovitih predstava o slobodi i jednakosti svih pred Bogom, kojim je šesnaestogodšnji Đorđe Simić započeo 1. januara 1859. godine pisanje Dnevnika, osim mladalačke pretencioznosti, otkrivao je njegovu želju za usavršavanjem i uvjerenost u sopstvenu misionarsku ulogu. Po tome je bio tipičan predstavnik mlađih naraštaja koji su ideje slobode, pravde i jednakosti nastojali u sopstvenoj svijesti da povežu sa srpskom političkom i društvenom realnošću. Osjećanje predodređenosti za velike zadatke bilo je, donekle, i razumljivo, jer se zemlja nije mogla pohvaliti velikim brojem školovanih ljudi. Jaka želja da se namjere, događaji i razmišljanja zabilježe za potomstvo proisticala je iz vjerovanja da je sopstveno životno vrijeme jedinstveno, neponovljivo i značajnije u odnosu na neka druga vremena. Prilježnost u vođenju dnevničkih zapisa mogla se pripisati i tadašnjoj modi. Đorđa Simića je dodatno obavezivalo uvjerenje o istorijskoj ulozi porodice jer i „babo je pisao, pa je dao Hadžiću da pregleda, ali se izgubi u Madžarskoj buni iako je njegov život pun događaja iz kojih bi se mladež srpska iskustvu mogla učiti”. Dnevnik Đorđa Simića otkriva put sazrijevanja mladog čovjeka koji je od početnog uzora očevih „otačastvenih” djela tokom godina evoluirao i obogaćivao se utiscima iz „velikog” svijeta.
Posebne okolnosti Simićevog odrastanja, uz preveliku roditeljsku i porodičnu brigu za jedinog muškog potomka kuće, obojile su njegovo djetinjstvo pomalo sumornim bojama. Iako nije bio jedini koji je početke svog obrazovanja dugovao trudu privatnih učitelja, za djecu koja su živjela u prestonici ovakav način školovanja je tada već bio rjetkost.(Nastaviće se)