-PIŠE: Vasilije Marković
Mitropolit Petar je lično pošao u narod i krstareći po nahijama, od plemena do plemena, zavađene mirio, posrnule bodrio, malodušne kuražio.
Godine 1796. potukao je Mahmut pašu Bušatliju na Krusima. Bušatlija, ne mireći se sa porazom, pokupi veliku vojsku riješen da sasvim pokori Crnu Goru. Vladika Petar sa svojim Crnogorcima preduhitri ga u Lješanskoj nahiji, u Krusima. Opet na čelu hrabrih ratnika, sa povezanom bijelom bradom, do nogu potuku Turke, i sabljom posijeku Mahmud pašu.
Nakon propasti Mletačke republike, Napoleon ustupi Austriju, Dalmaciju i Boku. Vladika Petar povede svoje ratnike, koji oslobode Budvu i okolno Primorje. Po nalogu ruskog dvora morao je ta područja ustupiti Austriji iste godine. Vladika Petar sazove Skupštinu glavara na Cetinju (15.2.1806), koja odluči da se Crnogorci i Bokelji odupru oružjem francuskoj invaziji. Uspješnim ratovanjem uz pomoć ruske flote, zauzmu cijelu Boku. Crnogorci dopru do Dubrovnika i opkole ga. No, u tome bi sklopljeno primirje. Boka opet ostane Francuzima. Tek nakon kraha Napoleonovih armija u Rusiji 1812. stvari su došle na svoje mjesto.
Ostali svijet ne miruje. Savez komunista, međunarodno radničko udruženje samo tajno, u novembru 1847. na kongresu održanom u Londonu, naložilo je Karlu Marksu i Fridrihu Engelsu da sastave Manifest komunističke partije.
Počinje ovim tekstom: Bauk kruži Evropom – bauk komunizma.
U prosvetiteljskim mislima Monteskija, Voltera, Rusoa, koji su bili preteča Francuske revolucije, sadržani su dokazi o atmosferi tog perioda. Rasipnički dvor sa Lujem XVI, visoko plemstvo, troškovi rata sa Engleskom, natjerali su dvor da pokuša ugušiti revoluciju.
Međutim, narod Pariza je na to odgovorio ustankom 18.3.1871, koji je doveo do stvaranja Pariske komune. Ova prva proleterska revolucija trajala je deset dana.
Samo su 1848. vladine snage likvidirale oko jedanaest hiljada ljudi.
Na Skupštini glavara vladika Petar se založio da se donese prvi zakon za Crnu Goru, kojim je postavio temelje državne vlasti u zemlji.
Vladika Petar uputio je na razne adrese pojedincima, bratstvima i plemenima, u kojima moli i zaklinje, katkad proklinje pojedince ako se ne priklone vladičinim poslanicima.
Narod je za života proglasio „sveti Vladika”, i poslije njegovog preseljenja u vječnost na Cetinju 18. oktobra 1830. g.
Petar (Vladika Rade, Njeguši 1.11.1813–19.10.1851, Cetinje) vladika i vladar Crne Gore. Pjesnik.
Školovao se kod strica vladike Petra I u Cetinjskom manastiru, gdje je došao pod kraj 1825, i u Boki. U svojoj sedamnaestoj godini preuzima crkvenu i svetovnu vlast u Crnoj Gori.
Opkoljen Turcima, Austrijom i Mlecima, uznemiravan međusobno zavađenim plemenima, našavši se u uslovima nemaštine i zaostalosti, vladika Petar II uvidio je da mora zamijeniti plemensko upravljanje i samovolju modernijom upravom, osigurati granice, podići škole, sagraditi puteve. Nakon preuzimanja vladavine stvara Senat i Gvardiju. Na čelu nahija postavlja kapetane, organizuje sudove.
Vladika Rade ukida guvernadstvo po rješenju Senata. Zbog pokušaja Vuka Radonjića da se pomoću Austrije dočepa vlasti nad Crnom Gorom, protjeran je iz zemlje i Vuko i njegova porodica. U to vrijeme ta porodica je prozvana Guverndurović.
Da bi osigurao materijalna sredstva, počinje 1833. ubiranje poreza, a 1834. osniva štampariju i otvara prvu školu.
Prema Piperima se vladika dvojako odnosio. Tako je muštekao, po njegovoj naredbi, serdara Todora Božovića, ni kriva ni dužna, a njegovu braću Stojana i Jovana zbog odlaska kod Osman paše u Skadar. Serdaru Todoru, koji je bio na Cetinju, obeća vladika, ako dovede braću, da mu se neće „desiti ništa više nego tebi”. Likvidirana su sva tri brata.
Vladika putuje u Rusiju u dva navrata, 1833. i 1836–37, kada je tamo zavladičen. Sporazumijeva se s Austrijom o austrijsko-crnogorskoj granici. Ponudio je pomoć banu Jelačiću da zajedno sa Srbijom preuzmu akciju za oslobađanje Bosne i Hercegovine od Turaka.
Godine 1850. teško se razboli, odlazi u Italiju, zimu provodi u Napulju i vraća se na Cetinje, gdje umire.
Književnošću se počinjao razvijati pod uticajem narodne poezije i Sime Milutinovića Sarajlije. Prva njegova knjiga „Pustinjak cetinjski” (prvobitno naslovljena „Glas kamentšaka”) štampana je na Cetinju 1834. g. Njegoševa misaonost i lirizam izbijaju iz svake stranice književnog djela, „Luča mikrokozma” (1845), „Gorski vijenac” (1847) i „Lažni car Šćepan Mali” (1851).
Vladika Rade kaže u svom djelu „Lažni car Šćepan Mali”:
„... rad bio znati
za vas te ste naši književnici,
je l` na srcu ko na jezik vama,
vjerujete l` tome što zborite...”
Njegošev testament sadrži i ove retke:
1. Za nasljednika mojega ostavljam Danila Stankova sina, a mojega sinovca. Njemu ostavljam vladateljstvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru. Istome Danilu svekoliko moje i dvižimo i nedvižimo što imam u Crnu Goru ostavljam, a preporučujem mojemu bratu Peru da Danila u svačmu kako svojega sina nastavlja, doklen se Danil učini sposoban narodom upravljati.
2. Novci koji su mi u jednom banku u Petroburgu... to ostavljam narodu crnogorskome...
3. Za novce koji mi u Beču, pedeset hiljada fiorina,... ostavljam roditeljima i dvjema sestrama... dok su oni živi...
U Prčnju, 1850. g.
(Nastaviće se)