- Piše: Milutin Mićović
„Danas se oko razbijenog prestola srpskog vrzma nadnečovjek. To je taj soj ižđikao iz „bauka komunizma”. Taj nadnečovjek, po uzoru na zapadnog nadnečovjeka, koji vlada svijetom. Ako su Srbi — a jesu, ukleti narod, ukleti su i Rusi, čije je čelo Dostojevski, a srce Ljermontov — onda, tako mi Gospod kaže, od njih očekuje i najviše. To je: da se vratimo na put oca svih nas Isusa Hrista, koji će nas opet nahraniti vjerom, obnoviti... uprkos Oluji koja tutnji u nama i nad nama’’.
Ove riječi iz „Poeme o Njegošu“ Ranko Jovović je prvi put javno izgovorio 2001. na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, kada smo organizovali veliki simpozijom povodom 150 godina Njegoševog upokojenja. Te riječi iste godine ponovio je i u Petrogradu, na Državnom univerzitetu gdje smo nastavili simpozijum o Njegošu sa ruskim kolegama. Ove riječi čuli smo od njega i ovih dana sa scene Narodnog pozorišta u Beogradu gdje je na duhovnoj svečanosti proglašen ovogodišnjim dobitnikom književne nagrade „Izviiskra Njegoševa“.
Uzeli smo ovaj fragment, jer se u njemu pojavljuje antropološki i civilizacijski zanimljiv lik- „nadnečovjek“. Nadnečovjek je antipod Ničeovog „nadčovjeka“, ali utoliko je zanimljiviji, jer je zasigurno bliži životu, i posebno našem životu i našem vremenu. Nadnečovjek je tu, nad nama i u nama, kao kazna za veliku uniženost i dobrovoljnu neslobodu čovjekovu, i svenarodnu. Rankovo imenovanje „nadnečovejka“ i tada i danas ima svog konkretnog adresata u Crnoj Gori, ali tada se nije moglo vjerovati, da će isti adresat biti i tada i sada, samo još moćniji, a narod još uniženiji. (Tajna ovog nadnečovjeka je u tome što je on više civilizacijska figura, nego konkretan čovjek, jer se on može i promijeniti, ali figura ostaje ista!)– Ukazivanjem na duhovno porijeklo nadnečovjeka koji je„ižđikao iz bauka komunizma“ jasnije je situiran u našu postkomunističku realnost koja je otišla još dalje u razbijanju čovjekovog lika, a što je pogodno tle da se nad nama utvrdi taj nadnečovjek, i kao konkretan lik, i kao metafora socijalnog i društvenog ustrojstva.
Naš jezik je značenjski, bogato nijansira prostor nečovjeka, i ništa čovjeka, ali nadnečovjek je Rankova kovanica, koja obuhvata i nečovjeka i ništačovjeka, ali i sjenku Ničeovog nadčovjeka. Usud je naš, istorijski i nacionalni, da živimo u vremenu nadnečovjeka, i da se duhom borimo protiv njega u mjeri u kojoj želimo biti ljudi.
Protiv „bauka komunizma“, koji je prosuo mnogo krvi, ne samo u našem narodu, nego u cijelom slovenskom rodu, borili su se duhom odabrani, a borba protiv nadnečovjeka, zahtijeva složenija umijeća, i posebne duhovne sile. Protiv bauka komunizma i nadneljudi Ranko Jovović borio se svojom pjesničkom riječju, i svojom elementarnom slobodom, cijelog vijeka. On je tom borbom ispunjavao svoju unutrašnju, pjesničku obavezu, dobijenu zasigurno i prije rođenja.
U pjesmi Raspeće, objavljenoj 1987, kaže: “Kasapnica je ovo/Kakva poezija/Kakav Kafka i njegove djetinjarije/Orvel je tvorac najljepših bajki“. Zadržali bismo se zasad na ova četiri stiha, koji dosta govore o njegovoj poetici i estetici, ali, što nas ovdje više zanima, govore o pjesnikovom razumijevanju života, i ulozi poezije.
U ovoj pjesmi, riječ kasapnica, nedvosmisleno je metafora za elementarni svijet u kojem živimo, i dovedena je u vezu s poezijom, ali tako što je negira i isključuje. Jer gdje je kasapnica, tu nema poezije, ali zasigurno ima pjesnika, ili, pjesničkih duša. Pjesnik i pjesničke duše su svakako učesnici ove kasapnice, ali jedino kao svjedoci, i žrtve njenih razornih sila.
Sledeća dva stiha uvode nas u složeniji i elegantan prostor ironije i sarkazma, u kojem kasapnicu neposredno ne vidimo, ali naziremo svijet koji isključuje slobodnog čovjeka, i podrazumijeva čovjeka nosioca smrtonosne patnje.
To je svijet Kafke i Orvela. Kafkin čovjek živi u svijetu bezizlazne patnje, kojim upravljaju nevidljivi šefovi, monstrumi (nadneljudi), držeći pod budnim, isledničkim okom svoje podanike. A šta bi bio taj Kafkin svijet, nego prikrivena kasapnica, gdje vladaju procesi i isleđivanja okrivljenih, koji i ne znaju zašto su krivi. „Zalutali u ovaj svijet“, ne mogu da znaju zašto su krivi, ako ne – zato što su živi. No, ako pogledamo s druge stane, krivicu Kafkinih literarnih junaka, a što pisac tek ponegdje nagovještava, oni ipak nijesu krivi što su živi, nego su krivi što su se odrekli slobode.
Četvrti stepenik ove pjesme jeste svijet Orvela, koji je kroz metaforu ,,Životinjske farme’’ , pokazao monstruozne mehanizme totalitarne kontrole podanika, gdje je čovjek degradiran do dresirane životinje. I taj svijet preoblikovan literarnom maštom pokazuje ljude, degradirane do životinja, koji dragovoljno ispunjavaju plan šefa ljudske kasapnice (nadnečovjeka), jer je to, paradoksalno - lakši put (nastavak u sledećoj kolumni). Na zdravlje post!
(Autor je književnik)