- Piše: Nik Gašaj
Za modernu demokratsku državu, da bi se takvom smatrala, tj. da bi prava i slobode građana mogli da budu jedno od njenih najvažnijih svojstava i da bi time doprinosila društvenom, ekonomskom i tehnološkom napretku, neophodno je da se ona institucionalizuje i konstitucionalizuje, kao i da se uspostavi podjela vlasti i uzajamna kontrola i ravnoteža. Dakle, nije dovoljna samo puka ,,podjela vlasti“ nego i uzajamna kontrola i ravnoteža. Bitno je za svaku pravnu i demokratsku državu da izgradi takav pravno-politički sistem u kojem će svaka vlast da bude efektivno ograničena kako ne bi mogla prekoračiti ovlašćenja koja ima. Stoga, treba grane vlasti uzajamno ograničavati i biti u ustavnoj poziciji da jedna drugoj ne dozvole da prekorače ustavne granice ili da neka akumulira apsolutnu vlast. I vlast koja proizlazi iz naroda mora biti ograničena. Naime, ljudska prava i slobode su činilac takvoga ograničavanja.
Politička institucionalizacija znači da se svaka lična vlast u državi zamijeni odgovarajućim ustanovama i pravnim poretkom. Institucionalizacija, dakle, umjesto ličnog odnosa, umjesto prevelikog udjela lične volje i samovolje nekog nosioca vlasti, pretpostavlja institucije kao centre odlučivanja s izvjesnom nepristrasnošću, ,,objektivnošću”. Ustanove imaju prava i obaveze i u ostvarenju svojih nadležnosti imaju izvjesnu nezavisnost koja ne smije preći u samovolju, jer se u njima radi i s drugima postupa na način utvrđen nekim pravilima i pod izvjesnim kontrolom.
U pogledu odnosa između različitih organa i grana vlasti veliku ulogu je odigralo Monteskjeovo upozorenje da ,,samo vlast zaustavlja vlast”. To je izložio u svom čuvenom djelu ,,O duhu zakona’’ (1748.), gdje je konsekventno izveo ideju o podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. U osnovi tih ideja je bilo saznanje i uvjerenje da vlast neće biti ograničena, ni odgovorna ukoliko se nosiocima vlasti ne suprotstavljaju realne političke snage, ili ako nije izvršena disperzija moći tako da jedna moć ograničava drugu moć.
Koncepcija koju su razvili američki utemeljivači prava i koju su primijenili pri pravljenju ustava (1787) veoma dobro i precizno utvrđuje odnos između grana vlasti (zakonodavne, izvršne i sudske) na načelu njihove uzajamne kontrole i ravnoteže među njima. Ideju o kontroli i ravnoteži su u Americi zastupali Tomas Džeferson, Džejms Medison i drugi u nastojanju da izbjegnu tiraniju jednoga, nekolicine ili nekoliko stotina izabranih ili čak i većine naroda.
Koncepcija konstitualizacije podrazumijeva da se neka poželjna struktura vlasti, uticaja, položaja građana propiše pravnim aktom najviše pravne snage. Konstitucionalizacija u političkom životu znači i pravo na slobodu rasprave i kritiku, takmičenje i opozicije ili, kako se nekad kaže ,,lojalne opozicije”, koja se i sama drži nekih načela i više je opozicija vladaru ili režimu nego državi kao takvoj, pravo na osporavanje vlasti, njenih bazičnih principa, izvora, njene legitimnosti, njenog izbora, načina rada. Jedan od ciljeva institucionalizacije i konstitucionalizacije je da se onemogući politički apsolutizam.
Poznato je da se pored nominalnog ustava ili ustava u formalnom smislu tj. onog napisanog dokumenta koji se ustavom zove, u ustavnopravnoj teoriji govori i o tzv. ustavu u materijalnom smislu. Pod ovim potonjim se misli na regulisanje najvažnijih odnosa koji se tiču sastava države, njene strukture u pogledu organa vlasti, njihovih međusobnih odnosa, položaja građana, uloge svojine i sličnih elemenata (tzv. društveno-ekonomskih odnosa). Ali, u pravnoj i političkoj filozofiji govori se i o realnom ustavu tj. stvarnoj strukturi, konstituciji države, društvenim i političkim snagama i činiocima, i, prije svega, o odnosima kakve uspostavljaju ovi činioci koji donose odluke i oblikuju život, najčešće na drugačiji način nego što to piše u nominalnom ili formalno-pravnom ustavu.
Apsolutna vlast ne može se ograničiti na taj način što će se ona moliti ili što će se na njenu dobrotu i razumnost računati, već samo tako što će stvarni odnosi (konstitucija tj. struktura) biti takvi da će biti nemoguće da neko akumulira apsolutnu vlast. Zna se iz istorije da čim je vlast apsolutna ona se zloupotrebljava, a pod apsolutnom vlašću građani su obespravljeni. Da bi postali građani, ljudi moraju imati garantovana osnovna prava i slobode, ali garantovana ne znači zapisana u nekom dokumentu koji se zove „ustav“ nego garantovana stvarnom nemogućnošću uspostavljanja bilo čije apsolutne vlasti. A to se, pored ostalog, postiže i time što je vlast podjeljena na više subjekata i što su nosioci tih parcijalnih ovlašćenja u položaju da druge djelimično kontrolišu i ograničavaju, pa tako i motivisani i stavljeni u položaj da ne dozvoljavaju koncentraciju vlasti u bilo čijim rukama (pojedinca ili ustanove; jednoga, nekolicine ili mnoštva). Ako te podjele nema, onda onaj koji ima najviše faktičke moći može lako da ignoriše, ne priznaje, samovoljno mijenja, čak da prezire ustav, a zapravo ne samo ustav, nego i građane. Bilo je nekad, a tako je i danas, da apsolutna vlast obespravljuje građane. Kako god se oni zvali ili kako god im ustavotvorci tepali i laskali, oni su manje građani, a više podanici, odnosno puzavci.
Posle nekoliko decenija u kojima je iz ideoloških razloga prevladavao pristup jedinstva vlasti, krajem 80 –ih godina je u većini tadašnjih socijalističkih zemalja počelo da se piše i govori o potrebi ,,pravne države“, „vladavine prava“ i „podjele vlasti“, pa je onda i kod nas došlo do unošenja tih sintagmi u ustave. Od unošenja riječi u ustave do ostvarenja ideje veoma je dugačak put, a nedostaju i neki preduslovi, kao što su nedovoljno razvijena pravno-politička kultura, demokratska svijest i politička volja.
(Autor je politikolog)