Osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori bolnice su nedostupne, liječe ih neiskusni ljekari, a zdravstveni radnici često ih upućuju u njihove privatne klinike gdje su ljubazniji i spremniji da im pomognu, pokazalo je istraživanje Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG). U istraživanju u kojem je učestvolala 61 osoba sa invaliditetom iz Podgorice, Nikšića, Bijelog Polja, Berana i Herceg Novog utvrđeno je da zdravstveni sistem Crne Gore nema evidencije niti proceduru u postupanju i prijemu osoba s invaliditetom. Otkriven je zabrinjavajuće nizak nivo i procenat poštovanja prava osoba s invaliditetom kada su u ulozi pacijenata, kako na primarnom, tako i na sekudarnom nivou zdravstvene zaštite. Takođe, osobe sa invaliditetom često same plaćaju ljekove i do 1.000 eura, a na pomagala čekaju mjesecima.
– Pored toga, što osobe s invaliditetom ne poznaju dovoljno svoja prava, o tome ih ne informišu zdravstveni radnici, već naprotiv, vrlo često im govore nepotpune, neprecizne i netačne informacije. Na drugoj strani, ne postoje pisana obavještenja na vidnim mjestima u zdravstvenim ustanovama o pravima pacijenata s invaliditetom – kaže direktorica UMHCG Marina Vujačić.
Osobe sa invaliditetom često imaju kompleksne zdravstvene probleme, ali crnogorski zdravstveni sistem za to i ne mari previše, jer svi moraju da imaju izabranog doktora i to ne onog koji im može najviše pomoći, nego onog koji ima najmanji broj pacijenata. Jedna od ispitanica kazala je da je triput birala izabranog ljekara i onda je odustala od toga.
– Ja sa svojim srčanim problemom moram da imam izabranog ljekara s iskustvom. Svaki put novom doktoru moram da ispričam sve, oni to nigdje ne evidentiraju. Svakog puta nosim fasciklu sa sobom da pokažem sve nalaze – kazala je ona.
Iako ispitanici imaju relativno česte specijalističke preglede, većinom su naveli da nemaju prioritet u pružanju zdravstvenih usluga ovog tipa, čak i kada im na uputu pišu da su osobe s invaliditetom. Nekoliko ispitanika je ovu činjenicu posebno problematizovalo jer zbog vrste i prirode oboljenja ili oštećenja usled čekanja dolazi do pogoršanja stanja, nemogućnosti preventivnog djelovanja, i nekada ugroženosti života ili, čak, kasne reakcije. Zbog nemogućnosti da blagovremeno imaju specijalističke preglede troje ispitanika ide privatno, dakle svaki put plaćaju ovu uslugu.
– Obično čekam po tri do pet mjeseci i onda idem privatno, i to kod istog doktora koji radi u državnoj ustanovi i kod tog doktora imam dva različita tretmana – kazala je jedna od ispitanica.
Vujačićeva naglašava da su ispitanici istakli nezadovoljstvo kvalitetom pomagala, a posebno procedurom za njihovo dobijanje i rokovima korišćenja. Takođe, kako kaže, naveli su da nikada nijesu dobili obuku za korišćenje pomagala, posebno korisnici kolica, da su primorani da plaćaju servisiranje i opravke ili da su se vremenom morali sami obučiti za to.
– Zbog nemogućnosti da ostvaruju pravo na dvoje istih pomagala u situaciji kada se pokvari pomagalo, njihovo kretanje ili komunikacija je potpuno ograničena. Takođe, nekoliko ispitanika je navelo da sebi daje terapiju, takođe, bez prethodne obuke. Osam od 11 korisnica kolica je navelo da isporuku novih kolica nekada čekaju i po pola godine, dok je troje ispričalo da kolica nabavljaju na osnovu donacija ili iz sopstvenih sredstava. Troje korisnika sami kupuju naočare bez mogućnosti refundacije troškova, dok većina korisnika slušnih aparata, posebno iz Herceg Novog, sami nabavljaju ovo pomagalo jer im ne odgovara kvalitet onih koje mogu dobiti preko Fonda za zdravstveno osiguranje. Svi ispitanici koji koriste pomagala, slušne aparate, steznike i slično, kupuju ih u privatnoj prodavnici u Herceg Novom– navodi Vujačićeva.
M.S.
Pogrešno liječeni
Na pitanje da li im je na vrijeme otkrivena dijagnoza, odnosno oboljenje, tri osobe su navele da su pogrešno liječene zbog uspostavljanja pogrešne dijagnoze. Četiri lica su kazala da im je dijagnoza otkrivena u Beogradu jer ljekari u Crnoj Gori nijesu uspjeli da je otkriju, a 11 osoba je navelo da je dugo čekalo na upostavljanje dijagnoze. Jedan ispitanik je rekao da sada ima 55 godina, a da mu dijagnoza nije ustanovljena još od 11. godine kada je nastupila promjena u zdravstvenom stanju.
Ne mogu ni da uđu
Na pitanje da li je zdravstvena ustanova najbliža njihovom mjestu boravka pristupačna za osobe s invaliditetom, ispitanici su naveli da nijedan objekat domova zdravlja i opšte bolnice u njihovoj neposrednoj blizini nije pristupačan, konstatujući tu činjenicu posebno za domove zdravlja u Nikšiću, Beranama i Herceg Novom i Klinički centar. Troje ispitanika iz Podgorice je kazalo da je nekoliko domova zdravlja pristupačno.