Preveo i priredio:Slavko Šćepanović
Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je u noći između 2. i 3. oktobra 1814. godine u Moskvi, u kući koja se nalazila neposredo pored Crvene kapije ( Krasnih vorot). U martu naredne godine Jurij Petrovič Ljermontov i njegova supruga Marija Mihajlovna Ljermontova, sa novorođenim sinom napustili su Moskvu i otputovali u Tarhane (Penzenska gubernija), na imanje Mihailove babe po majci, spahinice Jelisavete Aleksejevne Arsenijeve.
Pjesnikova majka Marija Mihajlovna Ljermontova, rođena Arsenijeva, umrla je od galopirajuće tuberkuloze 24. febeuara 1817. godine. Na njenom nadgrobnom spomeniku u Tarhanama je napisano „Živjela je 21 godinu, 11 mjeseci i 7 dana”.
Desetak dana poslije smrti snahe Mihailove majke, nakon svađe sa Mihailovom babom Jelisavetom Aleksejevnom, Mihailov otac Jurij Petrovič, kapetan u ostavci, napustio je Tarhane i otputovao u Kropotovo, na svoje imanje, ostavivši sina na staranje i brigu babi, koja je imala sve uslove da ga podiže, liječi, vaspitava, obrazuje i ostavi mu u nasledstvo, kao jedinom nasledniku, čitavo svoje ogromno bogatstvo, uz samo jedan uslov: da otac bude potpuno isključen iz sinovljevog života. Tako je mali Mihailo, sa nepune tri godine, nastavio da živi u babinom okrilju, lišen ne samo majčine, nego i očeve ljubavi i topline. Doduše, otac mu je bio živ, ali je, praktično, bio potpuno i za stalno izbrisan iz njegovog života. I kako je njemu, mališanu, potom dječaku i mladiću, bilo teško regulisati svoju ličnu, unutrašnju harmoniju između oca, kojega je strasno volio, prema kojemu je on intuitivno, osim srodstva, osjećao i povezanost porodične loze, i babe, koja je od njega odvojila oca, a koja je mnogo činila za svog unuka. Takvih ili sličnih primjera je bilo u prošlosti, i ima ih u sadšnjosti, a biće ih i u budućnosti, ne samo u Rusiji, nego i u čitavom svijetu. Zbog slijepe ljubavi prema unuku, baba je bila spremna da za njega učini sve što poželi: da na imanju uzgaja jelene i patuljke, da svuda sa sobom vuče čitavu gomilu djece njegovog uzrasta, kako bi mali Mišel imao s kime da se igra. Ali je sa ženskom nepomirljivošću, i nekakvom sljepoćom, poslije smrti kćerke, lišila unuka kontaktiranja sa rođenim ocem, zbog čega je mali Mišel veoma tugovao. Meni se čini da je u tome bio jedan od uzroka koji su, kasnije, uticali na Ljermontova da se upiše u vojnu školu, i želja da krene putem oca i djeda, koji su bili carski oficiri. Zbog toga je kasnije, poslije očeve smrti, napustio univerzitet i stupio u vojnu službu, kao bi makar na taj način bio bliži ocu i njegovoj sudbini.
Ta slijepa ljubav babe, najprije prema kćerki, koja je bila jedinica, a potom i prema unuku, poslužuila je, djelimično, i kao uzrok razdora između Jurija Petroviča i njegove žene. Međutim, Jelisaveta Aleksejevna je kasnije zažalila zbog toga. U periodu u kojemu je živjela u Moskvi, ona piše: „Stalno se nalazi tamo (kod oca V.B.), ovamo ni da navrati. Eto kakav je on postao!... Ranije, dok je bio mali, bio je veoma vezan za mene. Uzalud sam ga odvojila od oca. Tamo je bio uvjeravan da sam ja njegovom ocu otela materinsko imanje i da, tobože, to imanje neće pripanuti njemu. A ko će se brinuti o meni u mojoj starosti? I nije to slučajno...”
Ali avaj, na odozgo darovani, vanzemaljski i bezgranični dar njegovog poetskog viđenja nametnula se obična kavga despotske vlasnice Tarhana (kao da je čitav problem u imanju i nasljedstvu), zbog čega su i počele svađe sa svojim zetom.
Jelisaveta Aleksejevna, koja je obožavala svoju jedinu kćerku krhku, i bolešljivu Mašenjku, popustila je pred njenom željom da se uda za mladog oficira u ostavci, koji joj se mnogo sviđao. Poslije svadbe, pa ni poslije rođenja unuka, Jelisaveta Aleksejevna nije željela da se zbliži sa zetom. Doduše, povjerila mu je upravljanje imanjem u Tarhanama, ali da mu dozvoli uticaj i vlast nad kćerkom, i da podiže i vaspitava unuka, nije ni pomišljala. Tako su u duši još sasvim malog Mihaila proključale ozbiljne strasti.
U prilično bolešljivom stanju, zajedno sa mužem, majkom i brojnom kućnom poslugom, Marija Mihajlovna je otputovala u Moskvu, da se tamo porodi. U Moskvi su se smjestili u trospratnoj kući, neposredno pored Crvene kapije (Krasnih Vorot).Tu se u noći između 2. i 3. oktobra 1814. godine rodio veliki ruski pjesnik. Kršten je 11. oktobra iste godine i dobio je đedovo ime po majci.
(NASTAVIĆE SE)