Preveo i priredio:Slavko Šćepanović
Čitaoče, obrati pažnju na to kako pjesnik intuitivno osjeća vezu svog poetskog dara sa očevim prezimenom. Boreći se sa uticajem oca na Ljermontova, borili su se s „vatrom božanstvenom“ koja je od same kolijevke gorela u njegovoj duši. Ali je uzaludan bio i trud onih koji su pokušavali da ugase božanstvenu vatru talenta, i onih koji su htjeli zauvijek da ga posvađaju sa ocem. „Mi nijesmo bili neprijatelji jedan drugom“...
Ponovo je Otac pokušao da odvede sa sobom sina kojemu je već bilo 16 godina. I ponovo je despotska baba istrajala na svom:
„Razgovaralo se o tome gdje da se nastavi vaspitanje i obazovanje Mišela. Razmišljali su da mladića pošalju u inostranstvo. Baba je maštala o Francuskoj, a otac o Njemačkoj. Što se više približavalo vrijeme donošenja definitivne odluke o promjeni sudbine Mihaila Ljermontova, tim više su se zaoštravali međusobni odnosi tašte i zeta. Iz Jurija Petroviča je izbijala godinama skupljana uzavrela zloba i želja da jednom, makar, bude nagrađen za to što je tako dugo bio odvojen od sina. A u Jelisaveti Aleksejevnoj se razbudio sav strah da će izgubiti ono što joj je najdraže u životu, svog unuka. Sva njihova borba sada je bila usredsređena na šesnaestogodišnjeg dječaka. Kome će se privoljeti carstvu? Ko će pobijediti i osvojiti vrh? Obje strane su se čvrsto hvatale za ljubomorno voljenog mladića. To se dobro nije moglo završiti. Činilo se da je svaka strana bila spremna da ustupi samo po cijenu žvota. Ali tragičnost položaja čitavom težinom je pritiskao mladog pjesnika. Naravno, on je davno, čim je počeo razmišljati, a misli su se u njemu pokrenule veoma rano, shvatio da je između babe i oca nešto veoma neprijatno. Odavno je on to osjećao, svjestan toga odavno je patio. Položaj izuzetno obdarenog dječaka između aristokratske babe i rijetko gledanog, u siromaštvu ostavljenog oca, bio je težak. Tamo negdje postoji otac, čije je pojavljivanje u kući veoma neprijatno babi, ali koji je njemu mio i drag, a on, sin, živi ovdje u bogatstvu, okružen pažnjom i ljubavlju... A zašto da ne voli nekoga ko mu je tako drag? Zašto je on protjeran iz kruga najrođenijih, najbliskijih? Zašto ne može i on da se koristi onim čime se koristi sin? Takve misli su, možda, još više vezale sina za oca. On ga je žalio. A ko voli žaleći, taj duplo voli. Sav užas svoga položaja još nije mogao da zamisli. Vjerovatno zbog toga što su ga i baba i otac voljeli. I oboje su htjeli da ga štite. I odjednom se otkrilo sve ono što se od njega skrivalo. Strasti su se razuzdale. Krenula su uzajamna optuživanja, uzajamna dokazivanja krivice, vječiti apeli na osjećanja, na ljubav, dug, blagodarnost. Dječak je preživljavao užasno mučenje, utoliko strašnije što su vaspitanje, ljubav, pažnja, i razmaženost povećavali i bez toga visoki stepen osjećajnosti. Na kraju je pitanje Mihaila Jurjeviča bilo veoma oštro postavljeno. Baba i otac su se definitivno posvađali. Sin je poželio da otputuje sa ocem, ali tada je započela najoštrija intriga bliskih, s jedne strane babinih, sa druge očevih. Baba je korila unuka za neblagodarnost, prijetila mu da će ga ostaviti bez nasljedstva, ocrtavala oca najcrnjim bojama, i na kraju se sama, slomila pod teretom tuge.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.