Preveo i priredio:Slavko Šćepanović
Njene suze i tuga činile su to što nijesu mogli učiniti prijekori i prijetnje. Oni su izazvali duboko saosjećanje i sažaljenje unuka. Njega je mučilo to što bi odlazeći s ocem i napuštajući staricu, ostavio je bez oslonca u njenim posljednjim danima. Ona ga je vaspitavala, dužan joj je za pažnju i brigu u djetinjstvu, za obrazovanje, bogatstvo, za sve osim za život. Dužan joj je za sve, osim za život, ali šta je život? ... Činilo mu se da je za nekoliko dana približio babu grobu i da je nezahvalan prema njoj ... Te svoje sumnje saopštava ocu. Otac , pak, zaslijepljen mržnjom i negodovanjem prema tašti , zbog toga što ga ona ne shvata i za nanesene uvrede i tugu, a možda i pod uticajem intriga, sumnjiči sina da želi da napusti njega, da ostane sa babom. Porodična drama je dostigla vrhunac. Što se sve tu izdogađalo, mi ne možemo znati. Izvjesno je samo to da je otac otputovao sam, a sin je, kao i ranije, ostao sa babom. Oni dvojica se nikada više nijesu vidjeli. Po svoj prilici, Jurij Petrovič je ubrzo i umro.
Za to vrijeme Mihail Ljermontov je istrpio veliki unutrašnji bol i muke.
Katastrofa, koja se odigravala pred njegovim očima, umalo ga nije dovela do samoubistva. Malog Mišela su u dane kad je Jurij Petrovič dolazio u Tarhane nekim poslom (u stvari samo radi toga da bi se vidio sa sinom) odmah odvozili sa imanja. Tako su godinama radili, onemogućavajući im da se sretnu. Najjednostavnije plemićke intrige. Samo su jednom, 1872. godine, pututjući iz Tarhana u Moskvu, svratili kod Jurija Petroviča, a drugi put su se sin i otac vidjeli u toku Ljermontovljevog školovanja u Moskvi. Njegovom biografijom niko se nije posebno bavio, tako da je i do danas neizvjesno gdje je Jurij Petrovič preminuo, na svom imanju u Kropotovu ili u Moskvi. Ali Pavle Viskovatij pretpostavlja, i ja sam sa njim saglasan, da je Mihail Ljermontov prisustvovao sahrani svog oca, budući da je umro u Moskvi, a da je, potom, prevezen na groblje u selo Šipovo, koje je blizu Kropotova. Citiraću još jednom Viskovatog:
„ Što je ubilo Jurija Petroviča – bolest ili duševna patnja? Možda i jedno i drugo, a može biti samo bolest? Do tačnih podataka o smrti Jurije Petroviča se ne može doći. Uostalom, ispričali su mi da je Jurij Petrovič umro u Moskvi i da je njegov sin prisustvovao sahrani. Moguće je da se pjesma „Epitafija“, koja se nalazi u bilježnicama iz 1830. godine, odnosi na oca. Na osnovu nje se može shvatiti da je Mihail Jurjevič Ljermontov bio prisutan očevoj sahrani“.
Oprosti! Da li ćemo se opet vidjeti?
I hoće li smrt htjeti da spoji
Dvije smrti zemne sudbine,
Kako da znam! Dakle, oprosti, oprosti!...
Život si mi dao, ali nijesi sreću,
Sam si na svijetu progonjen bio ,
Od ljudi si samo zlo imao...
Ali shvatam da je bio jedan.
I taj jedan je stajao bez suza,
Dok je masa plakala nad tobom,
Stajao nebrižljiv, hladan i nijem,
I svi su, razloge ne znajući
Okrivljavali njegovu drskost,
Kao da je čas smrti tvoje
Bio čas sreće za njega.
No što će njemu njihovi usklici?
Budale! Nijesu mogli da shvate,
Da je lakše plakati, nego patiti
Bez svih znakova patnje.
(Nastaviće se )