PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Kad su četnici u jesen 1944. godine krenuli da odstupaju prema Sloveniji – kazivao je dalje Krsto Kujundžić – odoše i moja braća, a ja sam bio ranjen i ostadoh u Nikšiću u bolnici. Pravo da rečem, sramota je starome čoeku da laže barem kad ne mora: da sam bio zdrav i ja bih s njima.
Baš tih dana kad se taj odred Ivana Ružića prikupljao i pripremao za odstupnicu, ovuda naišli Njemci – i oni odstupali ovim pravcem. Bilo s njima i ustaša i šiptara i muslimana i onih Čerkeza i Bog sami zna kakve sve još mileti i stokupljevine, koja vazda prati jačicu i ide za njom kao stoka za slanom rukom, nadajući se šićaru. A četnicima su posebno bili kivni muslimani zbog onih pokolja oko Pljevalja, Čajniča, Goražda i Foče i gledali su da se na svaki način osvete i sve ture pod nož. Tada su, pored ostalog, spržili Aluge i dio Šaranaca i pobili neki narod tamo.
Tu gore u Godijeljima, u šumi, uhvatili su tada moga oca Đorđija i grupu komšija i prijatelja koji su tu bili sklonili stoku, i sve ih pobili – sjutri dan ih našao moj brat. Otac mi je tada imao 64 godine, a svi ostali mlađi – Danilo Šarac, kukavac, bio jedinac, pa Radomir Tomić, i njemu se kuća iskopala, bio isto jedan u majke, pa Milisav Seratlić, Ljubo Pekić, Ilija Kujundžić, Jakov Kovačević...
E sad, može se zamisliti kako mi se poslije svega bilo vratiti kući – izgubio oca, ostao bez dva onakva brata, a pritisla sirotinja i svaka muka. Uz to, gone me kao zvjerku i vrebaju da mi glavu skinu. Ne bi oni toliko radi mene, znali su oni da sam mlad i da nikome ni vodu nijesam natrunio, no su sumnjali da su sa mnom i braća i ko zna koliko drugih od onih koji su odstupili za Ivanom Ružićem i Pavlom Đurišićem.
Neću da pričam o Branislavu i Dušanu da neko ne reče da falim braću, ali bogami su, zna to cio Drobnjak, bili dobri, valjani i kuražni momci i vojnici. Doznao sam poslije da su se oni nekako odvojili od ostale vojske i zbjega koji je odstupao. Zaostali negdje kao zaštitnica i onda odlutali nekud put Srbije. Tamo neđe kod Ivanjice Branislav poginuo – našao sam mu kasnije grob i prenio kosti – a i Dušan je tu, po prilici, bio ranjen u glavu, ali je, izgleda, ipak nekako stigao do Slovenije. Bilo kako bilo, tek i Dušan je tu, izgleda, nestao kao i mnozina drugih...
Kad sam malo izvidao i zaliječio ranu, vratio sam se u Drobnjak, ali se, naravno, nijesam smio prijaviti novoj vlasti, još je rat trajao i znao sam da mi ne gine metak u čelo. Sa još tri-četiri druga odavde vijao sam se tuda i dugo sklanjao pred poćerama i zasjedama, od poganih špijunskih očiju i čekalica na svakom koraku – vrebali stalno tudije oko kuće da mi majka - jatka, Jelena, bila od Malovića, sestra od strica glasitoga Josifa Malovića, ne može ni koru ljeba dodati.
Kad muka pritište, oni ostali, jedan danas, drugi sjutra – svi se predadoše, a ja ne smjedoh sve dok me tifus ne obori. Kad opazih zlu priliku da se umire i ovako i onako, ja jednog dana, potpuno malaksao i u vatri i bunilu, nekako se dovukoh do praga. Ma, bogomi, mislim da me još nijesu bili legli u krevet kad zaguši vojska na vrata – neko vidio i jedanak prošpijao da sam se vratio kući.
Sjutra: STAVIŠE MI
PIŠTOLj POD GRLO
Nije mu niko mogao stati na „baku”
Kad je Pavle Đurišić 1944. godine u Nikšiću, u Straševini kod kuće Ilije Mijuškovića, formirao svoj poznati „Gvozdeni puk” i od, ja mislim blizu 10.000 četnika, odabrao 2.500 momaka, nastalo je veliko veselje – sjeća se Krsto Kujundžić. – U jednom trenutku momci zaparadiše da se nadmeću u bacanju kamena s ramena. Uze u neko doba i moj Branislav, stade na „baku” i zavitli onu ridu, metar svima prebaci i niko mu ne može ni primaći. Oduševljen što je pobijedio njegov vojnik, njegov Drobnjak, Ivan Ružić od radosti ispali cio okvir metaka iz automata...