PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Doktor poslije kazao da je na meni tifus, teško, zarazno oboljenje i da mi, ako i pretečem, nema mrdanja iz kreveta barem za šest-sedam neđelja – prisjećao se dalje Krsto Kujundžić tih sudbonosnih trenutaka kada mu je život visio o koncu i zbog teške bolesti, još više od onih kojima je bilo naređeno da ga likvidiraju.
– Taj doktor Gvozdenović je poslije dolazio još nekoliko puta, još bolji i pažljiviji – valjda kad je prebrojao zlatnike koje mu je moj stric Lazar tutnuo u džep, i nije dozvolio da me diraju i pokreću s kreveta dok potpuno ne ozdravim, a u tome valjda splasnulo i raspoloženje onih koji su mi radili o glavi...
E onda mi kao „narodnom neprijatelju“ oduzeše pravo glasa. Meni i još nekolicini odavde. Sazvali konferenciju u Godijeljima i to obznanili. Bože dragi, od toga mi je bilo mnogo mučnije što su mi neki moji prijatelji i poznanici istog časa okrenuli pleći kao da se nikad ni na putu nijesmo sreli. Okreću glavu od mene i prolaze kao mimo gubavca.
Potraja to jedno dva-tri mjeseca pa stiže naređenje da uturimo molbu ako želimo da nam se vrati pravo glasa. Stari Nikola Ružić, tu moj komšija i veliki prijatelj, kapetan crnogorske vojske i junak sa Mojkovca opjevan i u pjesmi, i ja pregosmo i uturismo tu zlosrećnu molbu. Odemo poslije zajedno u komandu da vidimo šta je odlučeno, a oni kidisaše na Nikolu – ti ovakav, ti onakav, izdajnik i neprijatelj naroda – mene niko i ne pogleduje kao da me i nema...
Evo ti u jedno doba na vrata Danila Jaukovića, poslije čuvenog generala i narodnog heroja – bio veliki prijatelj sa Brankom, mojim bratom od strica. Mene sunce ogrija. On nas spasi muka. Sa njim sam poslije postao veliki prijatelj – spremao se da nešto piše o Branku, ali ga smrt preteče, umrije iznenada na vrh Durmitora...
Ja poslije kad minu sva ta muka i ljudi se malo dozvaše pameti, prionuh da radim, valjalo održati toliku porodicu. Braća Vladimir, Radomir, Dragutin i Ilija krenuše po škola, a ja kao najstariji ostadoh na domu, da održim domaćinstvo i pomognem ih koliko mogu. Oni svi odlični đaci, ali ih stalno pratilo kao prokletstvo da su iz četničke porodice. Svejedno, svi pozavršavali škole i lijepa mjesta u društvu i među ljudima stekli – živ je, nažalost, još samo Ilija, eto ga u Beogradu. Sestre se poudale i svaka svoju kuću i sreću našla. Žive su još Radojka, Mara i Koviljka i sve žive u Srbiji – jedna u Požarevcu, jedna u Bačkom Dobrom Polju, a jedna u Užicu. Umrla je samo Zorka, koja je bila udata za Tomića, tu gore iz Provalije...
Ja sam se oženio 1952. godine, Ikonijom od Lekovića iz Đurđevića Tare. Dobismo petoro đece – sinove Branislava i Marka i ćerke Milku, Vinku i Anku, ali mi se Ikonija razbolje i umrije prije petnaest godina. Boga mi, za stara čoeka, samo neka su đeca zdravo, nema veće kazne nego kad ostane bez žene, svoga najvjernijeg druga – zborio je sjetno ovaj plemeniti i dobroćudni čovjek, koji se u dugu vijeku držao svetog pravila da onaj ko dobro misli i dobro čini, može dobru i da se nada.
Sjutra:
UBISTVO NjEMCA BADERA
Domaćin
– Nikad se nijesam borio da ih imam najviše u toru i oboru, ali jesam da budu najbolje –govorio je Krsto Kujundžić, u svoje pero jedan od najboljih domaćina i domodržnika u Drobnjaku. – Trgovci su se vazda jagmili za moj mal, jagnjad ili volove, nikad ga nijesam gonio na pazar već su mi dolazili na kuću. Posebno mi je bilo merak da uvijek imam lijepa konja sedlenika...