PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Kako je dalje bilo ne umijem ti posigurno kazati; jesu li ti Tomovići na Limu na neki način opazili da Pajić ima velike pare, ili im je on sam kazao, tek oni se polakome, pa umjesto da ga za dobru plaću prevezu preko Lima, utuku ga, uzmu mu sve pare i zatrpaju taman tu neđe pored rijeke, kazivao je Krsto Kujundžić.
–No, pare ne muče no buče. Oni se ne mogli strpljeti i ne umjeli pritajiti i pripaziti dok se prašina ne slegne, nego se odmah počeli razmetati parama i kupovati i što im ne treba. Oni koji su prežali i tragali za ubicom Badera opaze, ili im neko došapne. Veliki maraguni odmah pritegnu Tomoviće kako oni znaju i umiju: otkud vam pare?
Ne bilo vrdanja, kad braća upotrijebe svoje marifete, priznaješ i što nijesi učinio – ispričaju sve potanko kako je bilo i kažu gdje su zatrapili Pajića. Nagnali ih, otprilike, da ga taman oni i otkopaju.
Na Pajiću nađu i neko nekako prepozna kaput moga brata Branka. Policija već bila proptala da su oni prijatelji i da su došli zajedno u preduzeće kad se Branko vratio iz vojske, a biće da su još bolje znali da je Branko komunista, pa im izgleda dobrodošlo da i njega o jadu zabave – osumnjiče ga da je on organizator svega, da je bajagi s Pajićem još u vojsci sašio zločinački plan kako da se domognu blaga.
Džaba se Branko branio da o svemu ne zna ništa, da jeste sa Pajićem bio dobar drug, s kojim je sve dijelio, da su i odjeću razmjenjivali i da se tako i njegov kaput slučajno našao na njemu. Sve mu bilo uzaludno, sud mu – a sudilo se u Skoplju – nije ništa povjerovao i uvažio; osudili ga na 11 godina strogog zatvora i tu više nijesu pomogle nikakve žalbe i apelacije. Bila je to žestoka kazna, a Branka sigurno koštalo više to što je bio komunista, jer sem tog nesrećnog kaputa sud nije imao nikakvog drugog dokaza da je on na bilo koji način bio upleten u taj zločin.
Bilo je to 1938. godine. Branka odmah uputili na izdržavanje kazne. Prvo u Lepoglavu, a rat i kapitulacija 1941. zatekli ga u Sremskoj Mitrovici. Tu su vlast i upravu nad robijašnicom odmah preuzele ustaše.
–Biće da je Branko dugo pripremao plan i vrebao priliku kako da pobjegne iz zatvora – sećao se dalje Krsto Kujundžić. – Kao starog robijaša bilo ga zapalo da se slobodnije kreće i da drugim robijašima dijeli veš. Neđe 1942. godine, prilikom jedne smjene stare garniture stražara i dolaska nove, on uvreba zgodu te ubije jednog od stražara. Skloni ga neđe i zguli s njega uniformu, presvuče se, na brzu ruku obrije i brkove koje je bio puštio, pa pravo na bedem kod jednog od tih novih stražara, koji ga nije poznavao kao robijaša odranije: daj mi tu pušku i idi javi se komandiru, poslali su me da te zamijenim.
Ne sumnjajući ništa, onaj mu preda pušku, a Branko, čim je stražar zamakao iza ćoška ka komandi, preko žice. Dok se otkrilo šta je bilo, on već umakao na slobodnu teritoriju i brzo se povezao sa sremskim partizanima. Tamo je, izgleda, našao i dosta svojih drugova sa studija.
–Nije da ga hvalim zato što je moj, nego to je odista bila vidra i munja ljudska. Predratni pravnik i komunista, uz to četiri godine kaljen na svakakvim mukama i vatrama u tamnici, postao ubrzo junačina i nebojša kadar i stići i uteći i čelo isturiti đe su malina drugih smjeli. Posebno se, kazivali su mi neki do kojih sam dopro poslije rata, a ima to zapisano i u nekim knjigama, istakao u jednoj borbi sa Njemcima kad je uništio gnijezdo sa četiri teška mitraljeza.
Sjutra: U DALjINI SE PLAVILA
FRUŠKA GORA