Piše: DRAGAN RADEVIĆ
Iz sada dostupnih dokumenata sa sigurnošću možemo tvrditi da je takozvana naredba bila čist falsifikat, jer niko nikada iz Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini Pavla Đurišića nije oslovljavao sa „vojvodom”.
Maršruta motorizovanih njemačkih jedinica bila je Podgorica – Lijeva Rijeka – Mateševo – Kolašin – Mojkovac – Bijelo Polje – Višegrad, dok se pješadija kretala od Podgorice, preko Pljevalja, Goražda i Rogatice. Tim pravcem kretale su se Đurišićeve jedinice sa mnogobrojnim izbjeglicama. Kako je to izgledalo ponajbolje se vidi iz Vučetićevog svjedočenja:
„Šestog novembra 1944. godine dobili smo nalog za pokret. Svaki domaćin kod koga smo stanovali dao nam je hranu za pet dana. Vojska je rekvirirala kroz Zetu i Bjelopavliće oko 500 volova... Iz slagališta Uprave monapola u Podgorici, doznačeno je svakom borcu i izbjeglici oko 200 paketića cigaret-papira i reznog duvana koliko je ko želeo da ponese. Ostatak od 300.000 kilograma duvana, 40 vagona soli i oko dva miliona paketića cigaret-papira zapaljeni su. Zavoji za rane podijeljeni su bez razlike...
U povorci se nalazio mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije sa 76 sveštenika. Čitav Veliki sud, mnogobrojni seljani, građani, trgovci, studenti, ljekari, advokati, učitelji i profesori. Kod svih je postojala vjera i samopouzdanje...”
Jugoslovensku vojsku iz Crne Gore i izbjeglice koje su ih pratile 11 i 12 decembra 1944. zasuli su bombama saveznici iz engleskih bombardera. Zajedno sa Njemcima stigli su do Goražda. Tu se Đurišić odjedanput predomislio odlučivši da se ponovo priključi Vrhovnoj komandi i đeneralu Mihailoviću, koji se već nalazio u Bosni. Đurišić se đeneralu Mihailoviću javlja 15. decembra 1944. uvjeravajući ga:
„Bio sam i ostao veran ideji Ravne Gore. Sav moj rad u vezi sa Englezima nosi pečat zajedničkog, a nikako separatnog rada. Za ovo imam i pismenih podataka...Ali ni Vrhovna komanda ni ministar nisu ostali verni nacionalnom narodu i borcima Crne Gore i ne posmatraju sve pokrajine podjednako...”
Đurišić je prenio i stavove Nacionalnog komiteta za Crnu Goru, Boku i Stari Ras, osnovanog 19. novembra, čiji je predsjednik bio Miloš Radović. Posebno je naglašeno da su u rad crnogorskog Komiteta uključeni i borci za ujedinjenje Crne Gore i Srbije iz 1918. godine.
Đeneral Mihailović nije ni stigao da reaguje na ovaj Đurišićev telegram, kada od potpukovnika Gojnića dobija radiogram:
„Đurišić mi je usled iznurenosti i bolesti predao komandu a od njega nijesam dobio nikakvu direktivu za dalji pokret. Stigli smo sa 7.000 boraca i 2.000 izbeglica na Cer (kod Mojkovca). U stopu me prate šest bombardera. Kuda dalje da krenemo. Đurišić bolestan i iznuren, ali sposoban da komanduje sa konja. Odbija da daje bilo kakve direktive i upustva. Kod vojske to izaziva revolt.”
Đeneral Mihailović veoma iznenađen Gojnićevim pismom 22. decembra 1944. javlja potpukovniku Mirku Lalatoviću, načelniku Operativnog odjeljenja Vrhovne komande:
„...Ništa ne razumem Đurišićevu bolest, kao ni to što neće da Gojniću dade direktivu u pogledu pokreta”...
Đurišić je 26. decembra Ostojiću objasnio pozadinu njegove navodne ostavke:
„Na zahtev oficira mog štaba ostao sam da obavljam dužnost i dalje. Razlog mog napuštanja nije bila bolest, već čisto stav Vrhovne komande prema meni. Hoću da joj dokažem da mi nije stalo do položaja. Stigao sam sa čelom u Prijepolje i produžavam za Priboj i Rudo. Na toj liniji da se sastanemo što pre. Br. 11 (Njemce) ja ću da napadnem oko Bijelog Brda...”
Međutim, nikakvog Đurišićevog napada na njemačke formacije nije bilo.
(SJUTRA:
DRAŽA: LAŽ JE DA SAM VAS ZVAO)
Porudžbenica: Knjigu „Bratoubilački rat“
(Crna Gora 1941–1945) možete naručiti putem telefona 069 429–529