PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Muslimanima koji su do tada već bili okrvavili ruke u ustaškim pokoljima i ogrezli u pljačkama i progonima Srba, nije bilo povratka, iako su vremenom sve masovnije počeli da uviđaju užas Pavelićeve politike i neminovnu propast njegove države utemeljene na zločinima.
Takvi su jedva i dočekali da stanu pod barjak i crnog đavola, a kamoli moćne njemačke imperije, tako da ekstremnim muslimanskim nacionalistima nije bilo teško da nađu sledbenike, da ugode Hitleru i dobrano popune stroj te novoformirane divizije. Brzo i lako su okupili veliki broj dezorijentisanih, uplašenih i razočaranih, kojima nije bilo teško prodati šarenlažu o blagostanju u budućoj slobodnoj i nezavisnoj autonomnoj Bosni i Hercegovini. Svejedno, pokazalo se da ipak neće biti lako mobilisati toliku silu, da odziv neće ispuniti očekivanja Hitlera i Himlera, koji su se, izgleda, nadali i uzdali se da će dobiti još jednu moćnu jedinicu i u dobroj mjeri riješiti problem djelovanja „partizanskih bandi“ na prostoru Bosne i Hercegovine.
Njemci očigledno nijesu vjerovali u Pavelićevu moć pa su sve ustaške i druge njima lojalne snage na ovom prostoru stavljene pod neposrednu komandu 718. njemačke divizije, tako da je uloga Pavelićeve Endehazije svedena samo na simboliku, a ustaške, domobranske, pa i muslimanske (gdje ih je bilo) snage na puke izvršioce njemačke volje.
Njemcima su se, inače, u to vrijeme ovdje na raspolaganje stavili i četnici pod komandom Jezdimira Dangića, sve u nadi da će, nakon sloma partizana, doći njihovih pet minuta. Njemci su, međutim, računali šire i gledali dalje: vjerovali su da bi slom ustanka, značio i konačni slom Srbije kao glavnog bedema na Balkanu i najtvrđe prepreke na njihovom putu ka istoku. Zato im je za ostvarenje tog cilja dobro došla svaka pomoć, pa čak i četnika i njihovog velikosrpskog pokreta.
O tim konfuzijama i dugotrajnim previranjima, prvenstveno na prostoru Bosne i Hercegovine, krajem 1941. i u prvim mjesecima 1942. godine, upečatljivo govori i jedna analiza stanja na prostoru pod kontrolom Pavelićeve Endehazije koju je napravio general Vitorio Ambrozio, načelnik Generalštaba i glavnokomandujući italijanskih okupacionih snaga. Vjerovatno pod utiskom stravičnih ustaških zločina počinjenih u proljeće i ljeto 1941. godine u Hercegovini, on najprije ističe da su ustaše glavni vinovnici nereda na teritoriji NDH, da neprekidno vode antiitalijansku propagandu (jer su se Italijani protivili njihovim pokoljima nad Srbima), a na drugoj strani uporno istrajavaju na neprijateljstvu prema Srbima. Nasuprot njima, zapaža dalje general Ambrozio, ustanici vrše sve masovniju mobilizaciju mladih, najsposobnijih za oružanu borbu, što dovodi do produbljivanja jaza neprijateljstva između „četnika-nacionalista, koji su naši simpatizeri i partizana-komunista, koji su naši nepomirljivi protivnici.“
Iz tog perioda datira i jedan izvještaj italijanskog konzula u Mostaru, koji u svojoj knjizi ističe akademik Redžić. Konzul naglašava da je u tom trenutku 80 odsto stanovništva Hercegovine „antihrvatski raspoloženo“; Srbi bi, po njegovom mišljenju, željeli da Hercegovina bude italijanski protektorat ili čak da bude prisajedinjena italijanskoj državi, ali bi to, naglašava se u izvještaju, bilo samo privremeno rješenje, način da se zaustavi divljanje i zvjerstva ustaša, jer – veli konzul – „nema Srbina koji nije ubijeđen u to da je pitanje našeg (italijanskog, prim.B.S) poraza samo stvar vremena.“
Sjutra: SPALjIVALI DJECU U ZATVORENIM KUĆAMA
Jednim metkom dva zeca
Četnici su nastojali da srpskom seljaku za sva vremena razbiju komunističku iluziju o bratstvu Srba, Hrvata i muslimana i uvjere ga da su komunisti „najveći izdajnici i neprijatelji srpskog naroda“. Od tog „metka“ trebalo je da strada i drugi zec – muslimani, koji su se i tu našli u procjepu između ustaša, kojima su sve manje vjerovali i sve više osuđivali njihove zločine, Njemaca, koji se nijesu previše trudili da ispolje ulogu njihovog zaštitnika, i komunista kojima su sve masovnije pristupali, uprkos velikom strahu da ih zbog toga može stići četnička nemilosrdna osveta.