PROKOPLjE. Prokopijevdan, dan Sv. Prokopija (Prokoplje) se praznuje 21. jula. Na taj dan ne obavljaju se nikakvi poljski radovi. To se obrazlaže strahom „za zdravlje čeljadi”, ukućana, cijele familije. Muslimani kažu da na taj dan, ipak, može da se radi u polju (oranje, sijanje, košenje, plašćenje) ako u tim radovima učestvuju i drugi ljudi osim domaće čeljadi, tj. mobenici, mobari. Još uvijek se muslimani dobrim dijelom drže te narodne tradicije, kako je već rečeno, plašeći se za zdravlje porodice, posebno djece. U tome su najupornije žene.
Kod sjeničkih Bara na Mačkovicama (Ugrinac) toga dana održavao se veliki narodni sabor, ali je u poslednje vrijeme pomjeren za jedan dan zbog uspomene na žrtve koje su pale u borbama sa ustašama 22. jula 1941. godine. Tada je stradalo ili jednostavno pobijeno mnogo ljudi, a najviše onih koji su bili potpuno nedužni.
ILINDAN–ALIĐUN. Ovaj narodni praznik se praznuje 2. avgusta. Pravoslavni ga nazivaju Ilindan, a muslimani Alijindan-Aliđun. Kod muslimana postoji vjerovanje da je Ilija primio islam i da je poslije toga dobio muslimansko ime Alija. Prema tvrdnji muslimana do podne 2. avgusta je Alijindan, a tek poslije podne Ilijindan, Ilinden kod Makedonaca. Pravoslavni tvrde da je to obrnuto, tj. da je do podne Ilijin-dan, a poslije podne Alijindan ili Aliđun. Bilo kako bilo, praznuju ga i muslimani i pravoslavni, svaki na svoj način, odnosno prema svojoj narodnoj tradiciji.
Ovaj dan se praznuje zbog plodnosti i opšteg napretka (zdrave i napredne stoke, dobre ljetine, dosta sijena i mesa, kao i mrsa). Već u to vrijeme, tj. početkom avgusta u djelovima naše zemlje o kojima je riječ zna se kakva je bila godina, slaba ili dobra. U mješovitim sredinama taj dan praznuju i jedni i drugi, tj. i muslimani i pravoslavni. Karakterističan je slučaj praznovanja na pomenutim Mačkovicama kod sjeničkih Bara. Tog dana se skupe i pravoslavni i muslimani sve od rijeke Lima, Korita, Bihora i bližih sela sa Pešteri. Kod pravoslavnih se igralo uz bubanj i klarinet, a kod muslimana najčešće uz harmoniku. Sada se igra i pjeva i uz druge instrumente sa ozvučenjem.
Tom danu se posebno raduju već rijetki čobani. Po njihovom vjerovanju tog dana obadovi oslijepe i od tada ne mogu da ujedaju i uznemiravaju njihovu stoku. I pravoslavni i muslimani ubijeđeni su da im nije dobro ako taj dan bude oblačno i kišovito, a posebno ako bude grmljavine. Vjeruju ako na taj dan Sv. Ilija zagrmi da neće biti zdravih lješnika, jer će se urvljati i najčešće takvi opasti zbog grmljavine. (...)
Još uvijek je kod velikog broja ljudi ukorijenjen strah od neke više sile, vanzemaljske sile, božanske moći i kod muslimana i kod pravoslavnih vjernika. Ova se konstatacija odnosi na pomenuta mjesta, ali i na mnogo šire područje. Po ubjeđenju tog velikog broja ljudi ta sila, božanska sila, može pomoći, ali i nanijeti neko zlo i nesreću ako se to zasluži kod nje, odnosno ako se o nešto ogriješi. Mnogo stariji muslimani smatraju da nikako ne treba dirati u srpske bogomolje, tj. u crkve i manastire, a ni gaziti i preoravati srpska pravoslavna groblja. Kod Srba pravoslavaca takođe postoji vjerovanje da se ne smije dirati u džamije i u muslimanska groblja i druge muslimanske svetinje. Najčešće se događalo da se vjerski objekti sami ruše i postepeno nestaju ukoliko nestane vjernika, a groblja se zaobilaze i ne diraju nadgrobna obilježja. (...)
U poslednje vrijeme javljaju se ispolitizovane teorije o porijeklu bosanskih, sandžačkih ili raških i crnogorskih muslimana. Jedni tvrde da su naši muslimani potomci turskih paša, begova, aga, kadija i druge uleme, kao i turskih oficira i vojnika, državnih činovnika. Drugi, opet, tvrde da je najveći broj naših muslimana došao iz Španije kada su morali da je napuste u 15. i 16. vijeku. Treći smatraju da su Muslimani u Bosni i Hercegovini i u zapadnom dijelu Raške oblasti potomci vjerske sekte bogumila koji su masovno prihvatili islam. Istorijska nauka zna da nijesu svi bogumili prihvatili islam i ne tako brzo kako se to uporno tvrdi. Ima teorija i o tome da je muslimana bilo mnogo i prije dolaska Turaka osmanlija kao osvajača. Bilo je pojava islamskih misionara pa i pojedinačnog prihvatanja islama, ali je to bilo u 9, 10, pa možda i u 11. vijeku. Uopšte ne postoji kontinuitet između tih davnašnjih islamiziranih pojedinaca i onih koji su se islamizirali poslije turskih osvajanja naših zemalja. Ima i tvrđenja da su Muslimani u Bosni i Hercegovini, pa po tome i u Raškoj oblasti Bošnjaci, nekadašnji Bošnjaci koji su navodno potomci Ilira, pa prema tome, i starosjedioci Bosne i Hercegovine. Svi ostali ispada da su „došljaci”. Šta to za ekstremiste znači, zna se.
(Nastaviće se)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ