Piše: Protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić
U ovoj raspravi Budo Simonović se naslonio i na hadži Radovana Bećirovića Trebješkog. Red je, kad je i njega bez ikakve potrebe uvukao u ovu priču, da čitaocima pokažem kako je Simonović na djelu prezuvao, izuvao i u „novo ruho” oblačio Bećirovićevu poeziju. I to samo one stihove u kojima je hadži Radovan kao hroničar zločina opisao masovne komunističke zločine u Crnoj Gori.
Simonović u knjizi „Od mlinara do barda” navodi da je hadži Radovan „posebno ocrnio Mošu Pijade” (str. 40). Samo što nije napisao da se Radovan obrušio „na nedužnog Mošu Pijade” i da ga je bestidno, četničko-propagandistički oklevetao. Ko god je slovo napisao o nespornim i decenijama prećutkivanim zločinima komunista nad srpskim narodom, pa još ako je pomenuo imena ubica i imena ubijenih, taj se, u Simonovićevoj percepciji, nije bavio spisateljstvom nego „ocrnjivanjem”. Zaboravio je Simonović da niko ne može čovjeka da ocrni kao što on to može sam sebi da učini. Da ne nabrajam primjere zaključno sa ovom raspravom.
Po Simonoviću i njegovom traganju za istinom, ispada da je Radovan Bećirović ocrnio ili oklevetao Mošu Pijade! Sudeći po Simonovićevim navodima, zaključuje se da je Bećirović sve znao šta se desilo krajem 1941. i početkom 1942. godine u Crnoj Gori osim prave uloge Moše Pijade za koga je napisao; „dođe đavo u vidu čovjeka, pred svačijom kućom zaleleka. Naprijed mu pete, ozad prsti, ne da Srbin da se Krstom krsti! To ne bio ni đavo ni vraže, nego Moša Pijade se kaže”!
Dalje, povodom kultne Radovanove pjesme o komunističkim jamama i zločinima u Crnoj Gori, Simonović navodi da je „ta pjesma, kad se posmatra i analizira iz sadašnje perspektive, ustvari imala sveopštu poruku, bila Bećirovićev krik pobune protiv svih zločina i bratoubilačkog zla i ludila koje je tada posebno zahvatilo Crnu Goru, iako – i to treba reći radi istine – nigdje otvoreno i direktno nije progovorio protiv velikih četničkih zločina i odmazda koje su uslijedile kao odgovor na zločine komunista” (str. 41).
Ne samo da je prvi dio ove Simonovićeve rečenice u kontradiktornosti sa drugim, nego se na djelu vidi kako Simonović izuva, prezuva i „u novo ruho” odijeva kultnu Bećirovićevu pjesmu i daje joj značenje koje nikad nije imala, niti ga ima danas ako je posmatramo iz sadašnje perspektive. Kao što Dukljani traže „novo čitanje Njegoša” tako nam i Simonović predlaže „novo čitanje Bećirovića”.
Simonović nije uspio da se izbori sa sobom kad su u pitanju zločini komunista koje bi, pritisnut vremenom u kome živimo i istinom, samo deklarativno, bez navođenja imena žrtava, imena ubica, opisa zločina, mjesta zločina i ostalog da podvede pod „greške”. Možda čak i slučajne. Razumijem da Simonoviću nije sveto ono što je sveto meni ili drugima koji ne dijele sa Simonovićem ateističko-bezbožničke poglede na čovjeka, svijet i život. Ali, Simonović je u toj knjizi grubo zloupotrijebio Radovana Bećirovića, a sve sa ciljem da zameće tragove i „ometa istragu” komunističkih zločina.
Simonović načelno, i to samo zbog veoma direktne Bećirovićeve pjesme, pominje „komunističke zločine”, ali samo četničke zločine, koji uopšte ne predstavljaju temu te Bećirovićeve pjesme, kvalifikuje kao „velike četničke zločine” sa navodom da su nastali kao odmazda. Analogno tome, po Simonoviću, ispada da komunistički zločini uopšte nisu ni veliki ni važni. Naravno, nema objašnjenja njihovih uzroka i posledica. Imena komunističkih žrtava i zločinaca ne zanimaju Simonovića. Tako izgleda korektnost Buda Simonovića kada su zločini komunista u pitanju! I sad se tu našao neki pop Džomić da sa Milomirom Marićem govori o komunističkim zločinima u jednoj od najgledanijih televezijskih emisija u regionu! E, ko se tome mogao nadati?
Simonović navodi da sam pokušao da ga predstavim „kao čovjeka koji, bajagi ne priznaje nikakve druge izvore sem svoje”. Nema potrebe, a ni razloga da ga ja predstavljam kao takvog, jer se on tako decenijama predstavlja. To nije slučaj samo u ovoj raspravi, nego u svakoj u kojoj je učestvovao, a koja se odnosila na komuniste i Drugi svjetski rat.
Nisam, zaista, nigdje napisao da je Budo Simonović, kako on pogrešno tvrdi, „ideolog” komunista. Ne, Simonović nikada nije bio ideolog nikome, pa ni komunistima. On je samo bio pokorni sluga Brozovog režima i javni branitelj režima koji je uspostavljen na bratskom krvoproliću. To je mjera Buda Simonovića. Bila i ostala!
Punih šest decenija se govorilo o svakom zločinu osim o zločinima koje su počinili komunisti. Simonović izgleda ima ambiciju da nas pacifikuje, da nam ograniči slobodu govora i da nas oblikuje po svojim ideološkim uvjerenjima. Ponaša se kao da još nije čuo da je umro Tito, pa od nas traži da kad god pomenemo neki zločin komunista odmah i pomenemo i sve zločine koji su se, često i sa preuveličavanjem, našli u udžbenicima od osnovne škole do univerziteta.
Na žalost Buda Simonovića, istina o svim žrtvama mora da izađe na vidjelo. I izlazi, jer nevina krv vri i vapije za istinom o nevinim žrtvama koja je decenijama ne samo sakrivana, nego i u kam zatucana.
NASTAVIĆE SE