PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Svi ozbiljni istoričari Muslimani ne poriču slovensko porijeklo najvećeg dijela muslimana na teritoriji eks Jugoslavije, pa tako i na prostorima o kojima ovdje govorimo. Među našim sadašnjim muslimanima ima sigurno i potomaka turskih vojnika, oficira, paša, uleme, ali je to zanemarljivo malo da bi mogli da utiču na promjenu u etničkoj strukturi naših muslimana koji su u ogromnoj većini južnoslovenskog porijekla. Ti naši muslimani nazivani su Turcima što su i sami prihvatili zbog povoljnog društvenog statusa. Ogromna većina tih naših „Turaka” bili su domaći islamizirani ljudi koji su po potrebi službe postavljani i raspoređivani širom naših zemalja, pa i cijelog Osmanskog carstva. Islamizirali su se preostala srpska vlastela, trgovci, zanatlije, stočari, pa i neki rijetko pismeni.
Kada su u pitanju bogumili ili krstjani veliki broj je prihvatio islam, ali je još prije islamizacije najveći broj bio nasilno pokatoličen. Znatan broj bogumila ili krstjana se po dolasku Turaka vratio u pravoslavlje, a jedan dio je napustio Bosnu i Hercegovinu. Postoji velika vjerovatnoća da je najveći broj bogumila prihvatio islam iz animoziteta prema katoličanstvu, jer je islam bio vjera onih koji su ratovali protiv katoličkih zemalja Venecije, Austrije i Ugarske. Kod islamiziranih bogumila dugo su se održale mnoge njihove tradicije, a neke su se zadržale i do današnjih dana. Moglo bi se reći da kada je istoriji majka politika, kilava su joj djeca.
Zaboravlja se da je veliki župan Stefan Nemanja poslije Deževskog sabora 1180. godine najveći broj domaćih (srpskih) bogumila protjerao u Bosnu i da su oni bili Srbi bez obzira što su prihvatili bogumilsku „mrsku jeres”. Bogumilstvo nije nastalo kod Srba niti se kod njih ugasilo. Bogumilstvo je sa svojim dualističkim učenjem bilo samo jedna vjerska sekta, možda i cio pokret u nekim istočnim crkvama, zapravo u pravoslavlju bez obzira na manihejske korijene. Etnolog Mile Nedjeljković lijepo i tačno u jednom svom djelu kaže: „Zbog toga se sa etnološkog stanovišta, kada je riječ o ovim pitanjima, pažnja mora zadržati na onim pokazateljima koji važe kao mjerila za utvrđivanje svakog etnosa, odnosno grupe ili etničke zajednice”.
Veoma je dobro poznato da su bogumili, odnosno krstjani, u Bosni i Hercegovini pisali ćirilicom koja je i inače bila pismo naroda Bosne, kasnije Bosne i Hercegovine sve do austrougarske okupacije 1878. godine. Čak su i bosanski franjevci, tvrdokorni eksponenti katličanstva u Bosni, pisali ćirilicom. Jezik kojim su govorili stanovnici Stare Raške, Moravske Srbije, Zete i Bosne uvijek je bio i ostao isti bez obzira na vjerske, političke i državne podjele, pa ma kako se taj jezik zvao. (...)
Neosporno je pravo svakog čovjeka i građanina da se nacionalno ili narodnosno ne izjasni ili izjasni onako kako se osjeća da jest, odnosno kojem etničkom ili nacionalnom kolektivitetu pripada, sa kojim se identifikuje. Međutim, sasvim je druga stvar kolektivne identifikacije sa nekim etnosom ili nacionomom. Aktuelni politički činioci mogu aparaturom svoje trenutne moći da promovišu i ime neke nacije i nekog jezika. Takve pojave i ostaju to što jesu, tj. politički jezici i političke nacije.
Naš veliki književnik Meša Selimović je u vezi s tim u jednom svom velikom djelu rekao: „Do juče smo bili ono što želimo da zaboravimo, ali nijesmo postali ni nešto drugo”. Tragikomično je lutanje naših muslimana u traženju svog nacionalnog identiteta. Poslije islamiziranja bilu su Turci, jer su tako uz osvajača sticali privilegije i status vladajućeg naroda i njegove religije. I Srbi koji su ostali u hrišćanstvu nazivali su Turcima one koji su prihvatili islam, jer su ih smatrali otpadnicima od pravoslavlja i srpstva iako između srpstva i pravoslavlja ne postoji znak jednakosti. Austougarska je po okupaciji Bosne i Hercegovine smišljeno forsirala u početku bosansku, a kasnije bošnjačku naciju. Na taj način, kao i beskrupuloznom propagandom kojom je satanisala Srbe predstavljajući ih kao neprijatelje muslimana, razdvajala je muslimane od pravoslavnih Srba u Bosni i Hercegovini. To se prenosilo i na prostor bivšeg Novopazarskog sandžaka ili Raške oblasti. Takvu politiku je Austrougarska sprovodila zbog svojih imperijalnih ambicija prema unutrašnjosti Balkanskog poluostrva i radi izlaza na Egejsko more i Istočno Sredozemlje. U tom su joj bili najveća prepreka Srbi i Srbija koji su se borili samo za svoj opstanak u tom „olujnom ćošku Evrope”.
Kasnije su se muslimani izjašnjavali kao nacionalno neopredijeljeni, kao Srbi islamske vjeroispovijesti, Hvati islamske vjeroispovijesti, Jugosloveni, muslimani sa velikim „M” i po treći put Bošnjaci poslije sabora u Sarajevu 1993. i Dejtona 1995. godine. Takvu nacionalnu identifikaciju u najvećem broju prihvataju sandžački, odnosno raški muslimani.KRAJ