Piše: Budo SIMONOVIĆ
Pop Velibor Džomić je, dakle, nedjelju dana uporno vrtio istu priču, ponavljao i dokazivao da je Vasilije Purić strijeljan u jesen 1941. godine, iako ni ja, niti iko od mojih sagovornika nigdje, nijednom riječju to nijesmo ni sporili ni negirali već samo insistirali na tome ko ga je ubio, je li to učinila njegova sestra Ljubica i je li mu pritom, kako tvrdi Džomić, „iščupala srce i zaigrala kolo”.
Džomić se ljuti što stalno forsiram ovu njegovu morbidnu neistinu: zaboga, kao da je važno je li neko ubijen ovako ili onako, „desnom ili lijevom rukom”, strijeljan, ili zvjerski masakriran!!! Nemoćan da prizna da je izgovorio neistinu i objasni zašto je to učinio, on stalno skreće s teme, sije maglu i tumara oko puta.
Nije istina, naravno, da sam ja Džomića uporedio sa Gebelsom, čak ga, kako se vajka, uzdigao i iznad njega, osim ako se Džomić sam nije prepoznao u mojim jetkim opaskama i osvrtima na ovo bezdušno vrijeme neistina u kojem živimo i u kojem je istini odavno pukla pogibija.
Gebels je ipak bio suptilniji, a Džomić sa svojim primitivnim, samo na otvorenoj mržnji i neistini zasnovanom antikomunizmu, najviše podsjeća na one nesrećne srpske seljake, koje je Draža Mihailović proizvodio u vojvode, poput onog vojvode Ćurke, koji je strijeljan zajedno sa Vasilijem Purićem i kojem, za čudo, „krvoločna” Ljubica Purić, izgleda, nije iščupala srce i zaigrala kolo oko njega, kako je, kako tvrdi pop Džomić, postupila sa svojim bratom.
U nastojanju da me ocrni i predstavi kao neprofesionalca, Džomić, uz sve ostalo, zamjera i kao moj tobože veliki profesionalni grijeh ističe što sam ovu priču o Ljubici Purić proljetos (u nešto skraćenom obliku) objavio u „Frankfurtskim Vestima”, mojoj matičnoj redakciji. Pošto se to ne kosi sa uređivačkim politikama ni redakcije „Dana”, ni „Vesti” – nijesu direktna konkurencija – tekst sam ponudio istovremeno i jednima i drugima, a stvar je svih kad će i da li će to objaviti. Čudno je, međutim, zašto se Džomić sad zbog toga našao pogođen, zašto se nije još proljetos oglasio – da li se, možda, nadao da će se sve završiti u „Vestima” koje se ne distribuiraju ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori – da priča neće doprijeti do onih koje je pogodila i uvrijedila njegova izgovorena neistina u emisiji kod Milomira Marića.
A da bi me, kako vele djeca, „patosirao” kao novinara, profesionalca i istraživača, i posijao sumnju u časnost mojih namjera, Džomić sa tri uskličnika postavlja pitanje otkud priča sad poslije toliko vremena i tvrdi da sam izmislio razgovore i kontakte s njim ovim povodom.
Upravo zato što sam profesionalac, što nijesam, poput Džomića, „igrač na prvu loptu”, pune dvije godine sam tragao za istinom o ovom slučaju, jer sam dobro znao s kim imam posla. Ja jesam „penzionisani novinar”, ali me pamćenje još veoma dobro služi. Cijela je istina da sam ga dva puta, 2014, pa 2015. godine, na slavi, uoči Svetog Nikole, kod časne porodice Uljarević (iskreno se izvinjavam što je spominjem i uvlačim u ovu priču Velibora Džomića), korektno pitao ko je ta partizanka sa Zlatara koja je ubila brata „iščupala mu srce i zaigrala kolo”. Mislim da sam to uzgredno učinio bar još jednom u nekoj prilici, ali je on uporno izbjegavao da mi nešto podrobnije ispriča o tome. Pomislio sam da sve krije da bi to ekskluzivno objavio u svojoj novoj knjizi koju je najavljivao.
Tačno je da nijesam zvanično tražio da me Džomić ovim povodom primi „na Hramu” – on je ipak, zasad, samo pop podgorički, a držao sam da smo i neki prijatelji. Sad vidim da sam dobro učinio, jer Džomić kaže da ja „nemam pravo da od njega bilo šta tražim!!!”.
Ne znajući to, kad sam prikupio svu građu, ja „grešni” sam 4. februara ove godine, tačno u jedan sat poslije ponoći, na Džomićevu mejl adresu uputio sledeću poruku:
„Oče Velibore, dobro veče. Molim Vas da mi pomognete: zanima me da li ste i gdje zapisali i objavili priču o onoj partizanki sa Zlatara koja je, kako ste ispričali u emisiji kod M. Marića, ubila brata četnika... Ja sam, čini mi se, pomno prelistao one tri Vaše knjige o stradanju sveštenika – nešto sam vjerovao da ste to tu objavili – ali nijesam naišao na taj podatak.
Hvala unaprijed, pozdrav, Budo Simonović”.
Ujutro, tačno u 7.51 stigao mi je odgovor:
„Dragi Budo, nisam je objavio nego sam usput pomenuo. Nameravao sam da je objavim u 4. tomu, ali ne dadoše neprilike ovdašnje da to završim. Taj podatak sam našao u knjizi Stanislava Krakova „General Milan Nedić”. Mislim da je u drugom tomu. Ja sam se posle preko sveštenika novovaroških interesovao, pa sam saznao da je to sin sveštenika Purića (mislim da se sin zvao Vladimir), a otac njegov i Ljubicin je bio ugledni prota tamošnji iz čuvene svešteničke porodice. U Beogradu mi je ta knjiga, pa mogu da pogledam i kopiram kad sledeći put odem.
Veliki pozdrav! o.V”
Nadam se da je sad jasno ko se drži istine, a ko je od nje udaljen „sto konaka”.
Sjutra: KOMUNISTI
NABIJALI NA KOLAC