Piše: Miljan STANIŠIĆ
Navršava se 100 godina od istaknutog jubileja u čast podviga četrnaest bjelopavlićkih učitelja i tri pravnika (1916–2016) koji su podnijeli ostavke na službu austrougarskom okupatoru, usled toga što su njihove okupacione vlasti pokušale da zatru srpski identitet Crne Gore, tako što su iz javne upotrebe i nastavnih programa izbacili ćirilično pismo i uveli latinicu, kao i odstranili nastavni predmet „Srpska istorija” i zabranili učenje srpskih epskih, patriotskih pjesama. Bjelopavlićki učitelji utemeljeni u srpstvu, poštujući uzvišeni poziv srpskog učitelja, odbili su da nastavu izvode po diktatima okupatora, koji je ovim potezima nastojao da izbriše i uništi srpski identitet Crnogoraca, kako bi nad njima tako obezglavljenima lakše vladao. Zbog toga patriotskoga i uzvišenoga čina bjelopavlićki učitelji su doživjeli torture i kazamate, a prijećeno im je smrtnim kaznama ako ne povuku odluku o ostavkama. Međutim, to nije pokolebalo odvažne učitelje da sačuvaju uzvišeni poziv srpskog učitelja, kao i odbrane svoju čast i ponos, bez obzira na cijenu. Ovome događaju dato je istaknuto mjesto i navođen je kao svijetli primjer rodoljublja i kako se brane profesija i identitet. Ali on počinje da pada u zaborav nakon pobjede komunističke ideologije, jer je na djelu nastao proces rasrbljavanja Crnogoraca i stvaranja nove nacije, od do tada jedinstvenog srpskog naciona. Kako se navedeni događaj nije uklapao u ideološke planove komunističkih vlasti, to je bio prekriven velom zaborava. Vrijedno svjedočanstvo o podvigu bjelopavlićkih učitelja ostavili su Jakša Brajović, Tomo Dragović i Savo Jovović, koji su bili među predvodnicima tadašnje pobune.
Da ovaj istinski podvig bjelopavlićkih učitelja bude ponovo aktuelizovan zaslužan je kustos muzeja u Danilovgradu Pero Radonjić, koji je devedesetih godina prošlog vijeka o tome govorio na sjednicama lokalnog parlamenta Danilovgrada i zatražio da se ovaj vrijedan događaj dostojno obilježava. Zatim je, gostujući u više navrata u programima radio Danilovgrada i pišući o tome u „Danilovgradskim novinama”, podsjećao na dešavanja oko pobune bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine, o značaju tog događaja i to da se nikada ne smije zaboraviti njihovo uzvišeno djelo koji treba da bude putokaz generacijama kako se treba boriti za srpski identitet, vjeru, slobodu, čast i obraz. Kako bi se ovaj događaj ovjekovječio i bio podsjetnik i amanet budućim generacijama, Radonjić i autor feljtona su bili predložili na zasjedanju lokalnog parlamenta u Danilovgradu da se ovim učiteljima podigne dostojan spomenik na kojemu bi se uklesala njihova imena i uzvišeni tekst ostavke koju su je podnijeli austrougarskom okupatoru, kao i da se naziv jedne ulice u gradu posveti njima. I umjesto da ova inicijativa bude objeručke prihvaćena od nadležnih, jer je ovaj događaj bio jedinstven ne samo u Bjelopavlićima, Crnoj Gori, nego i šire, danilovgradski vlastodršci su smislili plan kako bi obesmislili ovu inicijativu, pa su napravili nekakav bezidejni spomenik koji je navodno posvećen svima učiteljima, a sve s ciljem kako se ovi bjelopavlićki učitelji i njihov uzvišeni gest iz 1916. godine ne bi ni pomenuli, jer se nije uklapao u njihove ideološke, antisrpske projekte. U tom cilju su formirali i tzv. NVO „Spomenik učitelju” od podobnih pojedinaca koji su vodili ovu akciju. Godinama su dobijali najveća sredstva od svih drugih NVO koja su bila opredijeljena za njihov rad. I umjesto da podignu dostojan spomenik u čast podviga bjelopavlićkih učitelja, a koji bi time bio i spomenik svim učiteljima i podsjećao sve kako se voli i žrtvuje za svoju profesiju i čast, urađen je skaredni spomenik koji je sve drugo nego ono što smo naveli. On predstavlja ruganje sa uzvišenim pozivom učitelja, a naročito nipodaštavanje bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine i predstavlja još jedno nakaradno, blasfemičko djelo onih planera koji nastoje da promijene utemeljenu srpsku svijest i inaugurišu onu besadržajnu, tzv. montenegrinsku, tuđinsku, satansku.
I zaista novoizgrađeni spomenik je sam po sebi postao ruglo, a njegove tone korozirane gvožđurije ne predstavljaju ni ono što su njegovi tvorci zamislili da predstavlja, krug, kao simbol nepreglednog traganja za znanjem, pa ga usled toga nadležni trebaju ukloniti. Potom, treba osmisliti i postaviti novi spomenik u čast istinskog podviga bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine, na kojem bi bila ispisana njihova časna imena i uzvišeni tekst ostavke, koju su podnijeli okupatoru, te bi to ujedno bio spomenik i svim drugim učiteljima, jer su ovi bjelopavlićki učitelji najdostojnije branili i čuvali svoju profesiju i za to bili spremni da žrtvuju i živote. Da bi ovaj istaknuti jubilej, vijek od pobune bjelopavlićkih učitelja 1916. godine, bio adekvatno vrednovan kako zaslužuje bilo je neophodno da u tome učestvuju najznačajnije državne institucije iz oblasti nauke, kulture, prosvjete, istorije (CANU, Istorijski institut Crne Gore, Ministarstvo prosvjete, DACG i dr). Međutim, kako u ovom i u mnogim drugim slučajevima, navedene institucije, umjesto da promovišu vrijednosti i misiju zbog koje su formirane i treba da postoje i djeluju, uglavnom su samo u službi neototalitarne, antisrpske vlasti u Crnoj Gori, učestvujući time u njenim projektima falsifikovanja istorijskih, kulturnih, tradicionalnih i dr. vrijednosti na kojima je stvorena i bitisala Crna Gora, a služeći samo njihovim dnevno-političkim interesima da Crnu Goru fabrikuju po svojim aršinima.
(Nastaviće se)