-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Ne bi trebalo isključiti ni mogućnost da je Karađorđe podlegao u nekom sukobu sa Turcima i da je zatvor uslijedio kao neminovna posledica. Na osnovu pitanja muselimovog upućenog Topolcima koji su došli da izmole i otkupe Karađorđa, reklo bi se da je u zatvor strpan kao odmetnik: Zašto vi, Topolci, držite `ajduka u Topoli?” Otkupom od sto groša dočepao se slobode negdje između Cvijeti i Uskrsa 1803. godine. Ubrzo se u istoj tamnici našao Mladen Milovanović.
Karađorđe je potom rijetko noćio kod kuće. Više je boravio na trlu, koje se nalazilo na mjestu zvanom Košutnjak, s desne strane puta od Bjelosavaca prema Topoli. Okolina trla obrasla je gustom šumom, koja je bila najveći zaštitnik i njemi i narodu, pošto „raja u šume živi, njoj su šume gradovi”. On se rado sklanjao još u manastire Blagoveštenje i Voljavču, i u šume Bukulje.
Dugogodišnje ropstvo i stradanje ulili su u krv Srba strah od turske sile i moći. Zulum i srahovlada dahija učinili su strah još većim, tako da je dosezao granice užasa. On je bio prva prepreka Srbima na putu ka slobodi, a da su se Srbi njega s naporom oslobađali govori sledeći primjer, kad naš junak nije imao smjelosti da postane heroj.
Na ljetnjeg Svetog Aranđela, 25. jula 1803, kada je narod svetkovao u Manastiru Voljavči (jedan memoarista veli da se ovo zbivalo u Stragarima), Karađorđe je riješio da sa svojim društvom (Stanoje Glavaš, Vule Kolarac, Milosav Lapovac, Mileta iz Glibovca, Milovan iz Plane, Kara Steva iz Vlaola, Janićije i Milovan Đurić) ubije najvećeg zulumćara u Šumadiji, Sali-agu, rudničkog bika, brata dahije Kučuk Alije. On je zaveo običaj sa kraljicama, seljankama koje su u svakom selu činile sve što je njegova požuda i duša zaželjela. Đorđevo odabrano društvo i oko dvjesta seljana nijesu ipak imali hrabrosti da se obračunaju sa zulumćarima, kojih nije bilo ni deset. Karađorđe je bio uvjeren da će se sa smaknućem ovih Turaka „započeti krajina” (rat), pa je, prema jednoj verziji, sam odustao od namjere, a prema drugoj, bio nagovoren od topolskog kneza Matije da ne gazi u sukob sa Turcima.
Ovaj događaj otkriva dvije bitne pojave. 1) Kolebljivost i kod najodlučnijih da se organizovano uđe u sukob sa turskim odmetnicima od legalne vlasti. 2) Karađorđeva družina, iako je u njoj bilo hajduka, nije nastupala hajdučki. Ovu pojavu zapazio je već Vuk, koji je pisao da se u doba dahijske strahovlade „od zuluma poajduči desetina naroda” (podv. R.Lj.). Hroničar je zabilježio da je pet puta više od svih hajduka (u svakoj knežini bila je po jedna četa sa harambašom) bilo onih ljudi koji se „nijesu sasvim odvrgli u `ajduke, nego su samo zazirali od Turaka i krili se po šumama i po drugim selima kod svojih prijatelja i poznanika”. Ovo bi bila posebna vrsta odmetnika – i seljak i hajduk. Vuk je, očigledno, mislio na njih kad je pisao da se pohajdučila desetina naroda. U njima je ležala pokretačka snaga Srpske revolucije, Karađorđeva „`ajdučka kuća” nalazila se u svakoj planini i gušćoj šumi.
U proteklom periodu hajdučiju je od razbojništva dijelio jedan korak. I naš junak je, kao hajduk i harambaša, znao da zagazi u razbojničke vode, ali se brzo trzao i vraćao pravoj hajdučiji.
Hajdučka pamet je mala, a hrabrost velika. Hajduci nijesu mnogo razmišljali o onome što rade, pogotovo ne o posledicama. Oni su razvijali fizičke sposobnosti, njegovali prijateljstvo, saradnju, viteštvo. Njih je zanimala pobjeda i plijen, i time su se zadovoljavali. Šta bi trebalo poslije toga raditi, nije ih posebno brinulo. Neće se pretjerati ako se kaže da je hajdučka ideologija bila siromašna. Ona „nema višega cilja, gola je to pustoš hajdučka”, primijetio je jedan istraživač. Njihovo razmišljanje o ropstvu i slobodi primitivno je. Oplemeniće ga tek Revolucija 1804. U hajdučkoj ideologiji nema državotvorne niti, pošto je bila lišena vizije budućnosti. Vuk je dobro zapazio da je Karađorđe satkan sav od hajdučke krvi. On je najveći osvetnik nad svim zalima Turaka od Kosova do Revolucije. Možda Njegoševi stihovi iz „Gorskog vijenca” najljepše odslikavaju sukobljene strane, sultanove odmetnike i Karađorđeve ustanike, u predvečerje 1804. godine:
„Zar obadva nijesmo hajduci?
On je hajduk roblja svezanoga,
on je bolji e više ugrabi;
ja sam hajduk te gonim hajduke,
glasnija je moja hajdučina.”
(KRAJ)