- Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Uzalud je bilo isticati da publika uporno insistira da film svakim svojim kadrom mora voditi računa o njenom interesovanju i da se sa ekrana potisnu konstrukcije koje su tuđe njenom senzibilitetu. Zar se u tako skučenom prostoru može dosegnuti do bilo kakve neposrednosti ili originalnosti u formi? Kako povezati tu društveno-industrijsku angažovanost sa stvaralačkim entuzijazmom i može li se preko svega toga uopšte dosegnuti do viših i slobodnijih formi umjetničkog izražavanja? Sve što je izgledalo kao negacija ovog stanja izazivalo je mnogobrojne sumnje i neprekidna pitanja – Zašto? Čemu? Kuda to vodi? Šta se time postiže? – pa su se ređale zablude. Išlo se tako daleko da se nalazila i odbrana za stavove koji su smatrali da bi insistiranje na opservacijama svakodnevne realnosti i potpunog vraćanja filma čovjeku, dovelo do banaliziranja i obezvrjeđivanja izraza. Još uvijek su ideje bile važnije od naših osjećanja i neposrednog življenja. Otud su filmovi, kakav je „Subotom uveče”, mogli da budu upravo shvaćeni i kao razbijanje konvencionalnih shvatanja.
Ovaj omnibus sastavljen je od tri storije – „Košava”, „Doktor” i „Svira odličan džez” – koje je scenaristički obradio Dragoslav Ilić.
Film je bio otvoren, iskren, neposredan i lako je ostvario komunikativnost sa gledaocima. Tri priče sadrže različite vrijednosti i mogućnosti, ali pripadaju istoj atmosferi, otkrivajući ljude i stvari u neposrednom i spontanom viđenju. Rediteljski postupak Vladimira Pogačića inspirisan time i sam je postao znatno pojednostavljen, pa dovodi kameru u priliku da otvoreno iskaže ono što ljudi sami doživljavaju. Sve je odjednom izgledalo toliko jednostavno, logično, svedeno na ono bitno, kao da i nije riječ o nekom posebnom poretku stvari, već prosto oslikavanju života. To je ujedno značilo i rasterećenje tih novelistički uhvaćenih situacija od svih i drugih opterećenja standardne konstrukcije, posebnih efekata, a sve u korist ubjedljivosti, slobodnijeg ritma zbivanja, veće dokumentarnosti i reporterskih improvizacija. Ovo se moglo shvatiti i kao protest protiv naše pretencioznosti i parolaške angažovanosti, a i recidiva one dogmatske svijesti koja je u svemu tražila važnost, misaonost moralne i političke dileme i kroz to procjenjivala sav onaj materijal koji je ulazio u pojedina djela. Otud je izgledalo da ovaj film demonstrativno nema takvih ni literarnih a još manje društvenih pretenzija. Pogačića takođe nisu zanimale ni rasprave da li je sve ovo u domenu umjetničkog ili neumjetničkog i, između gotovih i receptiranih formi i sklonosti publike, on se priklonio bioskopu nastojeći da u komunikaciji sa tim naraslim i svuda prisutnim željama ostvari i svoj umjetnički izraz. Zato ni ovaj naslov nije slučajno odabran, jer to je ono vrijeme kada ljudi zaboravljaju na svakodnevne obaveze, kada ih svi puštaju na miru ili se suočavaju sa sobom, svojim problemima, potrebama, brigama i radostima. Subota ne pripada društvu, već upravo čovjeku. Da bi se u potpunosti razumjelo oduševljenje koje je ovaj film izazivao, i otvorio ne toliko estetske koliko sociološke rasprave o smislu filmskog stvaralaštva. Sve je tu odgovaralo jednom viđenju i izrazu rasterećenog svih predrasuda, psihologiziranja i nametljive angažovanosti, pa se u redukciji svih konstrukcionih elemenata došlo do čiste dokumentarnosti.
Nastaviće se
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.