- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pored Sretena sve je vrijeme njegova dobra vila – Nikol. Često mu telefonira i Dragan Dragojlović, pjesnik i sekretar Zajednice kulture Srbije, takođe Užičanin. Nagovorio sam ga da i njega angažuje oko ostvarivanja zamisli da svoju biblioteku – legat – prenese u Užice. U Užicu se, međutim, problem nadovezivao na problem: gdje smjestiti biblioteku, kako obezbijediti staru zgradu (iseliti stanare, adaptirati je, naći pogodnog bibliotekara koji zna jezike...).
Novembra 1984. piše Dragojloviću iz Provanse i predlaže da odbor koji bi rukovodio tom bibliotekom čine Dragan Dragojlović, Miloš Stambolić, Đorđije Vuković, Vladimir Dimitrijević, te njegova žena Nikol i kćerka Katarina. Taj odbor bi njegovim legatom upravljao i poslije njegove smrti. Užičani bi bili obavezni da urade katalog – jedan azbučni, drugi predmetni, biblioteka bi morala da bude otvorena pet dana u nedjelji... Dodaje još i ovo: „Pošto u Kosjeriću nema pravog groblja, želio bih – kao što su mi Užičani tu već i predložili – da budem sahranjen na užičkom groblju i ja, a kasnije i žena mi. Vidi, da li se to može...”
Ipak, bliži mu je govor o životu: „Dovoljno mi je, kad se probudim i ustanem, da vidim kako sunce sija, pa da se ozarim. Ili, ako ne sija, da me knjiga čeka. Dosada o kojoj govore pesimisti, na njemačkom se kaže Langweile, dugo vrijeme, a meni je vrijeme uvijek prekratko. Dosada za mene postoji samo kada mojim vremenom – što će reći mnome – drugi raspolaže, kada sam u čekaonici kod zubara, u vozu koji se ne miče i tome slično... Volim život, volim ovu planetu, njene boje i oblike, volim ženu, radujem se mnogo čemu, ali ipak... Koliko li sam puta sanjao jezovite snove iz Albanije... Doživio sam dvije apokalipse, treću ne želim da doživim. Hoću samo da se nadam da će mi se djeca i unuci – ako kojim slučajem do nje dođe – nekako živi izvući – i da će moj narod, prvu put u svojoj istoriji, znati da bude mudar i da se drži po strani dok bura ne prođe...”
Užička opština je početkom 1985. godine (25. februara) odlučila da se prihvata ponuda dr Sretena Marića da pokloni svoju biblioteku ovome gradu. Nikol i Sreten Marić su u Jugoslaviju doputovali avionom 27. septembra 1985. godine. Odmah je otišao u Novi Sad. Poslao mi je odštampanu akademsku besjedu O jeziku i jezikoslovlju danas: „Radovanu, za prastaro, uvijek čvrsto prijateljstvo i vjernost”. Zoran Stojanović mu je pričinio još jednu radost: objavio je kod Književne zajednice Novog Sada knjigu razgovora koje je Sreten Marić u različitim prilikama vodio sa Dragoslavom Adamovićem, Ljubisavom Andrićem, Jovicom Aćinom, Milošem Jevtićem, Zoranom Stojanovićem, Dušanom Boškovićem i Radmilom Gikić. Bilo je to na početku 1986.
U Užicu se komplikuju poslovi oko preuzimanja Marićeve biblioteke – neke „nevidljive sile” nastoje da osujete tu lijepu zamisao. Iz Novog Sada lijepa vijest: na sjednici predsjedništva Društva književnika Vojvodine Sretenu Mariću je dodijeljena nagrada za životno djelo (žiriju je predsjedavao Aleksandar Tišma). Na godišnjem skupu pisaca Vojvodine, 21. februara 1987. godine, laureata nije bilo, poslao je telegram: „Mnogo ste me obradovali. Hvala vam. Doviđenja u maju”. O Marićevom djelu govorio je Tišma.
Zoran Stojanović je na kraju pročitao odlomak iz svog razgovora sa Sretenom Marićem. U jesen 1987. Stojanović će kod Književne zajednice Novog Sada objaviti Marićevu knjigu „Ogledi II (U traganju)”. On je priredio Marićeve tekstove publikovane od 1981. do 1986. godine: O jeziku i jezikoslovlju danas, eseje o Van Gogu i njegovim pismima bratu, ogled o Prustu, o Šopenhaueru, Veberu... Marić mi je knjigu poslao krajem oktobra: „Radovanu, u sjećanje na naše razgovore...”
Sa Užičanima su iskrsle nove nevolje: insistirali su na ugovoru o poklonu biblioteke, a Marić na tome da je riječ o legatu. Na kraju je 1. avgusta 1988. godine predsjedniku opštine poslao oštro pismo – on „diže ruke od svega, definitivno i neopozivo”: „Vjerujete mi, teška srca... Znam da okvir tim knjigama, koje sam ja ‘sa ljubavlju’ prikupljao cijelog života, ne može biti ljepši i njih dostojniji...”
Tako je propala zamisao kojoj se svim srcem bio predao (cijele 1989. godine je u stvari kuburio sa knjigama koje su već bile u Užicu). Napokon je dočekao olakšanje: Biblioteka Matice srpske objeručke je prihvatila donaciju Nikol i Sreten Marić. Miro Vuksanović, upravnik Biblioteke, u to vrijeme je često razgovarao s profesrom Marićem u njegovom domu: „Uvijek je, u razgovorima sa gostima, sjedio ispod vlastitog portreta, uokvirenog i obješenog na zid, na kojem su ubjedljivo istaknute muške crte lica, odlučnost i strogost (rad njegove supruge Nikol)... Rado je u stanu, pokazivao stare ikone na staklu, slike njegove sestre Lize i supruge Nikol koja se redovno, i uvijek spontano, oduševljavala profesorovim ponašanjem i kazivanjem.
Sve to, i dosta zanimljivosti još, ispunjavalo je dom Sretena Marića, ali nigdje nijesam vidio da je sve bilo tako pokriveno knjigama, u redu koji može samo posebna ljubav stvoriti...”
(NASTAVIĆE SE)