-Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Naizgled sve je namjerno svedeno na reportažno dokumentarističko prikazivanje ulica velegrada, gužvu u trolejbusu, na pojedinim stanicama, da bi se što vjerodostojnije prikazala atmosfera u večernjim satima. Detalje izvlači reditelj opservacijama. Mladić i djevojka se strasno ljube i ne obaziru mnogo na prolaznike. Ta njihova slika (kao lajtmotiv) tokom cijele ove storije biće neprekidno ponavljana, tako da se može steći utisak da ovdje ima i previše ljubavi. Za puritance je to izazov, jer će gotovo spontano početi da tvrde kako je to izazivanje netipično za našu omladinu, i već tako redom. Od pojave milicionera, kao čuvara javnog reda i mira, sve postaje naizgled malo ozbiljnije. Mladić i djevojka treba da odgovaraju za prekršaj učinjen na javnom mjestu. Na kraju se ispostavlja da su oni muž i žena, ali da nemaju stan i da im ništa ne preostaje do da svoju nježnost jedno prema drugom iskazuju na ulici ili u parku. Možda će se nekom sve ovo učiniti tek dosjetkom ili skečom, koji mora da se završi razumijevanjem, ali u prilikama kakve su nekad bile i ovo je nešto značilo.
Ma koliko sve bilo lako i lepršavo, pomalo i sentimentalno, iza tako vještog okvira može onaj koji želi da osjeti i pomalo gorčine vezane za sudbinu mladih ljudi u tako lijepo aranžiranoj, dinamičnoj i veseloj realnosti.
Bilo je tu i ozbiljnih dilema – kako prikazati milicionera, simbol javnog reda i poretka, da li se ograničiti samo na ovaj šarmantni i simpatični incident, ili upustiti u raspravu o socijalnim nedaćama. Za Pogačića sve ono što je vezano za čovjeka nije u kontradikciji sa društvom. Film ne rješava konflikte već ukazuje na njih, zagrebao je stvarnost, a već i sama ležernost kojom se to čini dovoljno je sugestivna i lako se razumije. Kako kazniti za narušavanje javnog reda, kad u razgovoru sa isljednikom saznajemo da su već dugo ovo dvoje mladih, muž i žena bez stana i razumijevanja svoje okoline. Intimna ispovijest dobija gorčinu, ali se ipak srećno završava, jer sve mora da ostane u okvirima komedije. Čovjeka opterećuju tolike stvari i one su očigledno složenije i apsurdnije pa film ostaje tek da skrene pažnju i prećuti pitanje koje svako može sam sebi da postavi. Koliko bi ovdje još bilo gorčine da se otišlo dalje od osmijeha i zašlo dublje u istinu. U ovako nejednakoj scenarističkoj podlozi, druga priča „Doktor” je najpoetičnija. Zahvaljujući izvanrednoj igri Milana Srdoča, i od svih njegovih uloga na filmu najboljoj, dobili smo nezaboravnu predstavu bezimenom i fanatičnom pokloniku boksa, stručnjaku i doktoru, koji nije u stanju ni da obezbijedi ulaznicu za meč svog miljenika. Svijet iluzija se ovdje pretapa u surovu realnost pa se kroz svega nekoliko scena iskazuje život ovog nesrećnog čovjeka u potresnoj iskrenosti prema kojoj se ne ostaje ravnodušan. Za nekog je to možda humoreska, poetska satira ili gorka ironija – svejedno, pošto Pogačić otkriva u njoj prostore ljudske neosjetljivosti, nezahvalnosti i nalazi potvrdu da se čovjek teško mijenja i da njegov mentalitet i karakter ne zavise samo od društva već i njega samog. Ovaj „doktor” očigledno nije imao sreće i sve svoje iznevjerene nade vezao je za pulena i sport, kome se potpuno predaje. On toliko saosjeća sa svojim učenikom, strasno želi da on uspije i tako iznova vaskrsne u njemu svoje vlastite izgubljene iluzije. Da bi se to potenciralo, propuštena je u kompoziciji nepotrebna nelogičnost i drastičnost – „doktora” odstranjuju sa stadiona jer nema plaćenu ulaznicu. Finale je u tom smislu grubo – funkcioneri kluba odvode njegovog miljenika u automobilu ostavljajući doktora do kraja pred praznim stadionom, na ivici tame u kojoj se postepeno guše sve njegove iluzije. (Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.