-Preveo sa ruskog i priredio:VOJIN PERUNIČIĆ
Dva rata Rusa sa Osmanlijama za vrijeme vladavine Katarine II donijeli su zasluženu slavu njenoj armiji i floti, a Rusija je dobila nove teritorije. Krim, odakle su vršeni napadi tokom mnogih vjekova na rusku državu i kuda su odvođene hiljade ljudi u ropstvo, u početku je postao nezavisan od Turaka, a zatim ušao u sastav Ruske imperije. Tako se ukazala priliki da se i treća glava „zmaja“ na kraju odsiječe.
Interesantno je, ipak, da je osvajač Krima, preuzvišeni knez Grigorij Potemkin –Tavričeski, miljenik, a po nekim tvrdnjama, morganatski suprug Katarine II, stekao svjetsku slavu, ali ne nikako kao heroj. Prvo što padne čovjeku na pamet, kad pomenu ime Potemkina, to ga ne podsjeća na herojski čin, a čuvena sintagma „Potemkinova sela“simbol je sluganske odanosti i dodvoravanja, lažnog sjaja i prevare.
Odmah da kažem da se na kneževom grobu nalazi sramotan i nepravedan epitaf. Potemkin je veliki državnik Rusije u trajanju od 17 godina, od 1774. do 1791. godine, u stvari, bio je druga ličnost u Rusiji i zaslužuje drugo sjećanje.
Ostavimo po strani koloritnu kneževu ličnost, u kojoj je poprilično isprepletano svašta, i talenti, i ljudski poroci, a takođe i karakter međusobnih odnosa Grigorija Potemkina i Katarine II, jer je mnogo važnije proanalizirati njegovo glavno životno djelo – osvajanje i kolonizaciju Krima.
Čuven je Potemkinov kratki izvještaj Katarini, koji je nazvan Krimski projekat. On datira iz 1782. godine i pojavljuje se kao dio mnogo većeg Grčkog projekta, tj. odnosi se na pitanje o budućnosti Osmanske imperije.
Grčki projekat, u to vrijeme, detaljno su razmatrali i ruska carica i austrijski imperator Josif II. Pored toga, iako su Rusi pitanje Krima razmatrali u širem kontekstu Grčkog projekta, u pregovorima sa Bečom nijesu to ni iznosili, jer su u Peterburgu smatrali da je pitanje Krima unutrašnja stvar Rusije.
Konstantinopolj je bio Katarinin san. Snovi su mogli da se ostvare ili ne u zavisnosti od situacije, jer je unaprijed donesena odluka o pohodu na Krim bila izdiktirana životnim interesima Rusije.
Potemkin je principijelno i detaljno argumentovao da se Krim mora osvojiti. Kao prvo, on je ukazivao na to da je Krim još od davnina postao za Rusiju izvor svemogućih nevolja i nesreća:
„Tatarsko gnijezdo na ovom poluostrvu je još od starih vremena uzrok ratova, nemira, naših isprekidanih granica, nepodnošljivih troškova, koji su u carevini Vašeg veličanstva, samo za ovo mjesto, već prešli više od 12 miliona“.
Kao drugo, Potemkin je dao detaljan opis te geopolitičke koristi, što je Rusiji davalo nadu da će prisajediniti ostrvo svojoj državi:
„Svojim položajem Krim prekida naše granice... Zamislite sada da je Krim Vaš i da te bradavice više nema na nosu, eto, odjednom je položaj granica izvanredan.Turci će se graničiti sa nama neposredno Bugom i zato će direktno oni lično morati da imaju poslove sa nama, a ne pod imenom drugih. Svaki njihov korak tu je vidljiv. Sa kubanske strane, povrh čvrstih utvrđenja, u kojima se nalazi vojska, tu je uvijek spremna i mnogobrojna Donska armija. Plovidba bi Crnim morem bila slobodna, jer sami možete zaključiti, da Vaši brodovi teško isplovljavaju, a još teže uplovljavaju“.
Kao treće, Potemkin je obećao da će zauzimanjem Krima imati velike ekonomske koristi:
„Prihodi sa ovog poluostrva će se u Vašim rukama uvećati, sama so će biti važan artikal, a da ne govorim o žitu i vinu“.
Na kraju, kao četvrto, knez je skretao pažnju i na to da tačno tako rade i sve ostale evropske države, kad su u pitanju njihovi interesi:
„Vi imate obavezu da podižete slavu Rusije. Pogledajte, kome su osporili ono što je zauzeo. Francuska je uzela Korziku. Austrijski ćesari su, bez rata, više uzeli u Turaka, nego što smo mi. Nema države u Evropi, koje ne bi između sebe podijelile Afriku, Aziju, Ameriku“.
Svoj izvještaj Potemkin je rezimirao: „Granica Rusije je Crno more“.
Potemkinove argumente je Katarina potvrdila i za osvajanje Krima knez je dobio blagoslov od imperatorke. Što se tiče mogućih protesta od strane drugih evropskih država, prema njima se Katarina odnosila uvijek hladnokrvno. Tim povodom je ona primijetila da, kad stvar dođe do djelidbe turskih teritorija, ni druge evropske zemlje ne ostanu po strani: „Kad se kolač ispeče, kod svakoga se javi apetit“.
( Katarina kao da je predvidjela budući Berlinski kongres 1878. godine, kad je jedan veliki prijatelj Osmanske imperije, Velika Britanija, prisajedinila sebi Kipar, a drugi veliki prijatelj Turaka, Austrija, prigrabila Bosnu i Hercegovinu)
Nastaviće se