Knjiga Branka M. Paunovića ,,Velika, velika po vjekovnoj patnji”, smatra novinar i publicista Budo Simonović, predstavlja upravo nemjerljivo dragocjeni, sveti napor i doprinos da istina o stradanju Velike, posebno o stravičnom pokolju koji je ovaj podčakorski kraj doživio 28. jula 1944. godine, nakon više od sedamdeset godina konačno dobije zasluženo mjesto u istoriji, da svijet definitivno sazna istinu o jednom od najstrašnijih zločina, ne samo u Drugom svjetskom ratu i ne samo na ovim balkanskim vjetrobojima.
„Ovaj zločin je dugo bio zabranjena tema. Nekome su bili važniji oni koji su zločin počinili nego nevine žrtve, velički velikomučenici, pretežno djeca, žene i staraci, koje su tog dana u bestijalnoj pomami i bezumlju pobili dobrovoljci iz redova Šiptara i muslimana pod njemačkim barjakom i oružjem, a u sastavu njemačkih SS divizija „Skenderbeg” i ,,Princ Eugen”. Kad knjiga Branka M. Paunovića dospije u ruke čitalaca definitivno će biti razobličeno svo licemjerje, pasti sve maske, svi dosadašnji pokušaji prikrivanja istine o veličkom stradanju, posebno o vinovnicima i njihovim zaštitnicima i nalogodavcima”, smatra Simonović.
Velika je u svojoj burnoj i krvavoj istoriji najveća stradanja doživjela tokom Drugog svjetskog rata. Priča o tome, ustvari, predstavlja i okosnicu ove knjige. Ona je u cjelini, direktno ili indirektno, posvećena tom stradanju i predstavlja potresnu čitanku o nesreći i zlu koje se sručivalo na Veliku, naročito tog stravičnog 28. jula 1944. godine.
,,A koliko je uporno i dugo ovaj genocid guran u zaborav možda najbolje govori podatak da do danas nije utvrđen čak ni tačan broj niti kompletiran imenik žrtava. Paunović navodi podatke koji variraju od 344 do 700, a istini je, izgleda, najbliži onaj koji je upisan na tom mramoru postavljenom u srcu Velike 28. jula 1984. godine. Uz već dobro poznatu poruku Mihaila Lalića, na spomeniku stoji da je u Velici tog dana „svirepom zlobom” usmrćeno 428 Veličana, odnosno gotovo svaki četvrti stanovnik ovog sela”, piše Simonović.
Dodaje, da čak i pored zastrašujućih činjenica da su tog dana pojedine porodice istražene do posljednjeg omlatka, ,,da nije ostalo oka za svjedoka, najblaže rečeno, sramotno je i nikako se ne može pravdati to što se tako dugo, sve do skoro - pa i do ove Paunovićeve knjige - ćutalo ili tek nekako u pola glasa govorkalo o pojedinostima veličkog pokolja pred kojim zapire ljudski razum”.
,,Istinu o tim užasima svakako će dopuniti i upotpuniti zbornik potresnih sjećanja dvadesetak preživjelih, koja je Paunović sabrao u svojoj knjizi. Uz to, Paunović je u knjigu, kao zasebno poglavlje, pretočio i svjedočenja dvadesetak preživjelih veličkih stradalnika iz dokumentarnog televizijskog filma Radio televizije Srbije, odnosno RTV Priština, „Velički neprebol”, snimljenog 1994. godine. To je još dvadesetak izvornih priča za koje se ne zna koja je od koje potresnija i dirljivija. Prednjači, čini se, kazivanje Dušanke Rajković, rođene Vučetić, čijeg su brata Toma, dječaka sa nepunih četrnaest godina, zlikovci živog odrali”, dodaje Budo Simonović.
Knjiga je upotpunjena fotografijama i dokumentima.
,,Među njima se tragikom ističe fotografija na kojoj starac Dušan Simonović pokazuje na koju su granu stare šljive bezumnici i bezdušnici za noge objesili njegovog miljenika Mata i potom se nad njim iživljavali noževima sve dok nijesu zanavijek utihnuli njegovi jauci i zapomaganje. Paunović se potrudio da sabere i u knjigu unese i neka najznačajnija umjetnička ostvarenja, prvenstveno veličkih stvaralaca, motivisana ovim pokoljom. Prednjači svakako roman Veljka Mijovića „Crni vjetar” i grozomorna scena zlostavljanja i smrti Poljke Živaljević”, objašnjava Simonović.
Osim što je u svojoj knjizi otvorio imenik žrtava, Branko M. Paunović je dao i, do sada sigurno najkompletniji, album njihovih fotografija i drugih ilustracija, što predstavlja veliki kvalitet i kapital knjige.
„Posebno je zanimljivo i značajno poglavlje u kome Paunović nabraja imena zlikovaca i koljača iz Plava, Gusinja, Gornje Ržanice, Novšića, Rugove, odnosno Metohije i Sandžaka, onih koji su u Velici tako sramotno, svirepo okrvavili ruke. I ove spiskove ilustruje njihovim fotografijama, kako bi im, vo vjeki vjekova, ostao upamćen sramotni zlikovački lik. A koliko je sve to bio težak i pipav posao najbolje govori jedna fotografija koju je, najvjerovatnije u Velici, snimio neki njemački oficir. Paunović navodi gotovo deset dosadašnjih različitih tumačenja te fotografije, što, pored svega ostalog, pokazuje koliko je nekome bilo stalo da puna i prava istina ne izađe na vidjelo”, piše Simonović.
Drugi dio knjige autor je posvetio istoriji crkve u Velici, posebno izgradnji spomen – hrama svetih mučenika Kirika i Julite, posvećenog veličkim novomučenicima.
„Naravno, kao što u životu nikad ništa nije savršeno i bez mana, ni ova knjiga sigurno nije bez toga, ali je sve to zanemarljivo u odnosu na njen ukupni značaj i vrijednost, na to što će biti svojevrsni spomenik žrtvama, ovo je i veliki opomenik živima da se zlo ne smije zaboraviti kako se nikad i nigdje više ne bi ponovilo”, zaključuje Budo Simonović.A.Ć.

Sa blagoslovom
patrijarha Irineja

Knjiga Branka M. Paunovića ,,Velika, velika po vjekovnoj patnji”, štampana je uz blagoslov patrijarha srpskog Irineja. Recenzenti knjige su Budo Simonović, prof. dr Boris Brajović, kao i Miomir Mijo Bošković, dok je knjigu uredio književnik Todor Živaljević Velički. Izdavači su AP ,,Print” iz Podgorice i NVO ,,Velička kapetanija” iz Velike.