Novi roman Ljiljane Habjanović Đurović pod nazivom „Onda je došla dobra vila” donosi porodičnu dramu o bezuslovnoj ljubavi. Ona se odvija kroz različite faze: kada dijete počinje da se odvaja od majke, kada majka počinje da gubi dijete, kada majka počinje da strepi šta može da kaže ili uradi njeno dijete, kada majka shvati da je njena ljubav zaista bezuslovna. Ovo je knjiga o tajnama i mudrosti, o moći i nemoći, o porazima i snazi majčinstva ali, istovremeno i knjiga o duhu vremena u kome živimo, o borbi dobra i zla, koja se neprekidno odvija u našoj svakodnevici, u svakoj porodici i u svakom pojedincu.
– „Onda je došla dobra vila” je knjiga u slavu porodice – kaže autorka u intervjuu za „Dan”. To je prema njenim riječima ,,priča o jednoj majci i njenom sinu, o vjeri, ljubavi i nadi”.
● Na predstojećem Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu predstavićete svoj novi roman. Šta Vam je ovoga puta poslužilo kao inspiracija?
– Inspiraciju sam pronašla u stvarnosti koja nas okružuje. Roman „Onda je došla dobra vila” ima dva sloja. To je savremena porodična drama o bezuslovnoj ljubavi. O tajnama i mudrosti, o moći i nemoći, o porazima i snazi majčinstva. Ali, to je istovremeno i priča o duhu vremena u kome živimo i o iskušenjima koja vrebaju mladog čovjeka. To je knjiga koja mlade upozorava da im slobodu mogu dati samo oni koji ih istinski vole, a svi drugi koriste obećanja o slobodi da bi ih zarobili. To je knjiga koja podsjeća roditelje na mnoga važna pitanja koja moraju da postavljaju sebi. I na ono najvažnije: gdje je, sa kim je i šta radi moje dijete?
● Glavni junaci romana su jedna majka i njen sin. I Vi imate sina. Koliko je autobiografskih elemenata utkano u ovu Vašu priču?
– Ovo, hvala Bogu, nije naša priča. Ali, s druge strane, u knjizi su iznijete mnoge istine u kojima se mogu prepoznati svaka majka, ili otac, i svako dijete. Mnoge istine o svijetu u kome živimo i duhovnim uticajima kojima smo izloženi, a da to i ne znamo. Dok nisam počela da mislim slobodno, dok nisam otkrila ljepotu, istinitost i dubinu hrišćanske vjere i ja sam, poput junakinje romana, bila new age woman.
Junacima romana poklonila sam neke dirljive i nježne prizore iz vremena kada je moj Alek bio mali. Poklonila sam im i jednu od svojih molitvi Majci Božjoj. Čula sam je prije dvadeset godina od jedne mudre Kotoranke, i sjetila je se kada je moj sin, kao šesnaestogodišnjak, prvi put putovao u Ameriku. Evo je: „Ti znaš gdje je moje dijete, ja ne znam. Ti znaš kako mu je, ja ne znam. Ti možeš da mu pomogneš i da ga sačuvaš, ja ne mogu. Molim te, Mati Božja, pomozi mu i sačuvaj ga!” Molitva je jednostavna i savršena. Ona istovremeno pokazuje nemoć majke da zaštiti dijete sopstvenom snagom, ali i njenu moć da silinom svoje ljubavi i čistotom vjere obezbijedi svome djetetu zaštitu i pomoć Majke Božje.
● Šta smatrate najvećim porazom majčinstva?
– Majka je u stanju da učini sve za svoje dijete. Za njega, spremna je na svaku žrtvu. Ali, majka dijete ne može učiniti srećnim. Taj trenutak kada se majka suoči sa istinom da sreća njenog djeteta zavisi od mnogih okolnosti na koje ona ne može da utiče, i od drugih ljudi, najveći je poraz majčinstva.
Ovo je knjiga namijenjena svim generacijama. Međutim, može se nazvati i knjigom za mlade... Mladi žele život kao u reklami. Žele društvo. Ljubav. Provod. Uzbuđenje. Osjećaj moći. Žele sve da dožive i sve da probaju. I to sad i odmah. Skloni su pobuni pobune radi. Žele slobodu. Ali oni su istovremeno i neiskusni, lakovjerni, nesigurni i povodljivi, pa ih je lako zavesti slatkim riječima i praznim obećanjima. Lako ih je prevariti. Lako ih je odvući u alkoholizam, narkomaniju, kriminal, prostituciju. I u ono najpogubnije – u sektu. Početak je uvijek veseo. Gotovo bezazlen. Toliko običan, da odabrana žrtva i ne primijeti da se nešto desilo. Jer, đavo je lukav, on poznaje sve ljudske slabosti, pa nudi, podmeće i daje ono što čovjek želi. A za uzvrat zarobljava umove i uzima duše. Nadam se da će iz ove knjige mladi shvatiti da im slobodu mogu dati samo oni koji ih istinski vole. Nadam se i da će naučiti da bolje razumiju one koji ih čuvaju i vole.
● Roditelji se danas nekako teško snalaze. Šta je glavno uporište roditeljstva danas?
– Uporište roditeljstva, ali i uslov opstanka porodice su uzajamna ljubav i požrtvovanost, i vaspitanje djece u Duhu Božjem. Odnosno, ni ocu ni majci ništa ne smije da bude ni preče ni važnije od njihove djece. Od neprestanog nastojanja da im sačuvaju umove i duše. Ali, da bi mogle na pravi način da vaspitavaju djecu, mnoge majke moraju prvo sebe da promijene. Da počnu da misle drugačije. Da sebe utemelje u vjeri. Potom da u vjeri utemelje svoju djecu. Samo tako će biti u stanju da se odupru podmuklom i lažljivom zlu.
● Porodica se sistematski urušava već mnogo godina unazad. Kako, čime da se brani porodica danas?
– Često ponavljam: „Samo nas ljubav može spasiti”. Ova knjiga, možda više nego sve ostale koje sam napisala, potvrđuje istinitost ovih riječi iz Jevanđelja. Dakle, i porodica i pojedinac mogu se spasiti samo ljubavlju. Ljubavlju koju primamo, i ljubavlju koju dajemo drugima. Samo istinska, predana ljubav je izvor mudrosti. Samo istinska, predana ljubav može da pobijedi sva iskušenja ovog zlovremena.
● Posebno je na udaru – žena. Njena istinska uloga i misija danas se preinačuje u nešto sasvim drugo...
– Žena je stub porodice. Porodica je stub društva, ali prije svega oslonac i utočište za pojedinca. Zato porodica i jeste na udaru. I u najsrećnijim porodicama majka sa djetetom provodi više vremena nego otac. Majka je primjer kćeri („Gledaj majku, biraj ćerku”), ali i uzor po kome će sin birati svoju životnu saputnicu i formirati svoj odnos prema ženi. Zato je, da bi se urušila porodica, da bi oslabljeni pojedinac postao podložan svakoj manipulaciji i zlu, potrebno srozati ženu. Krivotvoriti njenu suštinu. Čitavog prošlog ljeta u magazinima, tabloidima i na portalima pojavljivana su imena djevojaka i žena i uz njih jedno oduševljeno „Bravo!”. Kad vidite to „bravo” pomislite da je imenovana rekla nešto pametno, uradila nešto dobro i plemenito, postigla neki uspjeh, kad ono – dotična se razgolitila i pokazala svoje savršeno isfotošopirano tijelo. Nije problem što to rade starlete, klaberke, „modeli” i sponzoruše-udavače, već što je taj duh zavladao i među ženama koje pretenduju da budu shvaćene ozbiljno. Dvije stotine godina žene su se borile da budu ravnopravne u svojoj različitosti. Da steknu pravo da pokažu svoje znanje i pamet. Da ne budu objekat, već subjekat. Da razvijaju svoje talente. Da se iskažu u poštovanim profesijama. Danas, osim što je i sama često sirova i razvratna, bestidna i nemoralna, žena je više nego ikada prije svedena na objekat požude. Silikonske usne, silikonske grudi, silikonske zadnjice. Silikonska srca. I, naravno, silikonski mozgovi...
M.Milosavljević


Robovanje sekti

„U svetu danas postoji oko dve hiljade sekti. U Srbiji nekoliko desetina. Imaju svoje časopise i izdavačke kuće u kojima objavljuju knjige o svojim učenjima. Imaju svoje veb sajtove. Vešto šire svoj pogubni uticaj na radoznale i otvorene duhom, željne novih saznanja, koji nisu svesni koja je priroda tih znanja i od koga ona potiču. Ciljna grupa su mladi između 16 i 20 godina. Od 1966. godine javno deluje Satanina crkva. Postoji Međunarodno udruženje veštaca i veštica. Sekte podrivaju nacionalnu bezbednost, ruše temelje Crkve i države, uništavaju porodice i pojedince. Jedan od presudnih uslova za uspešnu obradu žrtve je odvajanje od porodice. Posebno je važno stvoriti netrpeljivost deteta prema majci. Robovanje sekti, odnosno učitelju i vođi započinje brisanjem ljudi prema porodici i prijateljima, a završava se najčešće ludilom ili samoubistvom, a ponekad ubistvom i samoubistvom”, napisala je, između ostalog, u svom romanu Ljiljana Habjanović Đurović.