Početak 2017. godine u CNP-u biće u znaku Jovane Bojović, dramaturga i scenariste. Ovih dana počeće intenzivni rad na realizaciji njene drame „Otvoreni kraj” čija će praizvedba biti održana u februaru na Sceni „Studio”, u režiji Petra Pejakovića. Ova drama je nagrađena na konkursu CNP-a „Skroz nova drama”, koji je zamišljen kao podstrek mladim piscima i dramaturzima. Jovana Bojović, koja od jeseni predaje na FDU, na odsjeku Filmski i televizijski scenario, ističe da joj posebnu čast čini to što su u žiriju konkursa bili Biljana Srbljanović, Ivica Buljan i Željko Sošić. Tako će ova drama, koji je napisana prije četiri godine, kao master rad, napokon biti realizovana, što je, smatra umjetnica, najvažnije za onoga koji piše za pozorište, film i televiziju.
-„Otvoren kraj” govori o ljudima koji se guše u zagušljivoj, malograđanskoj sredini, iz koje ne mogu da nađu izlaz. Namjera mi je bila da pišem o situaciji u kojoj su likovi satjerani uz zid i natjerani da se otvore – da konačno kažu jedni drugima ono što misle. Da se suoče sa prošlošću, sa onim što dugo potiskuju. Sa svim onim što ne želimo, ili ne možemo da kažemo jedni drugima – kaže ona.
• Kada pišete ovakve tekstove koliko polazite od svojih iskustava, a koliko je to rezultat posmatranja?
Pišem o stvarima koje me lično provociraju. Ne bavim se temama zato što su popularne i u trendu. Svaka drama je rezultat onih stvari koje je me provociraju, svakodnevno iritiraju, bole. Bavim se temama koje me lično uznemiravaju, dakle onim zbog čega ne mogu da spavam.
• Šta Vas je kao mladu osobu navelo da se posvetite profesiji dramski pisac i scenarista, zanimanju „sa sedam kora”?
Iako smo svi svjesni situacije u kulturi, sigurna sam da stvari počinju od nas samih. Najprije treba sjesti i pisati, posvetiti se poslu, pa će nagrade i angažovanja doći, ili neće. Kod nas ima kvalitetnih mladih pisaca i scenarista i mislim da dolazi vrijeme da oni zauzmu svoje mjesto. Zašto sam izabrala ovu profesiju? Teško je dati odgovor na to pitanje. Mislim da je ta profesija izabrala mene.
• Malo ko zna da pišete poeziju. Nedavno ste nagrađeni na Ratkovićevim večerima poezije za mladog pjesnika?
Na toj manifestaciji sam dobila nagradu za najboljeg mladog pjesnika, do 27. godina. To je za mene bilo neobično iskustvo zato što do septembra niko nije znao da pišem poeziju. Ali, pošto sam u posljednjih šest, sedam godina mnogo putovala, bila mi je potrebna forma u kojoj ću se moći brže i lakše izraziti. Tako su nastale te pjesme. To je neka vrsta putopisne poezije. Ova nagrada mi mnogo znači, pogotovo što nosi ime velikog pisca Rista Ratkovića.
• Dakle, niste znali za taj svoj talenat?
Pa, kad razmislim, sjećam se da sam pisala stihove i objavljivala ih u časopisima za srednjoškolce. Ali, nikad nisam imala ambicije takve vrste. Više je to spontano izražavanje tokom putovanja. Istovremeno, poezija koju pišem može biti od značaja i za dramsko pisanje.
• Opet, malo ko zna da Vam se predstave igraju u Italiji i Norveškoj?
Zahvaljujući projektu „Hibridna drama”, koji je pokrenuo Đan-Mari Cervo, italijanski pisac i selektor festivala u „Piocllo teatro di Milano”, i Kraljevsko pozorište „Zetski dom”. Na osnovu Cervovog teksta „Il tempo libero” ja sam uradila svoju verziju koji sam nazvala „Slobodno vrijeme” ili „Tamno je svijetlo”. Kao rezultat radionice u „Zetskom domu”, u Italiji je nastala predstava po mom tekstu, u režiji Dijega de Bree, što predstavlja posebno mjesto u mojoj karijeri. Posebno me raduje da je taj isti tekst izveden u Norveškoj, u Nacionalnoj akademiji Oslo, u kom igraju norveški glumci i koji je režirao reditelj iz Norveške. Veoma su zadovoljni tekstom. To mi daje volju da svoje tekstove plasiram u Evropu. Mi jesmo dio evroske kulture i mislim da imamo mnogo potencijala koji ne treba ni da potiskujemo.
• Da li je značajnije to što ste dobili nagradu ili to što se pokazalo da su Vaše drame održive na sceni?
Najljepši osjećaj koji vam se javlja kod pisanja je poslednja stranica i kad napišete kraj. Međutim, smatram strašno bitnim da se ono što pišem ralizuje. Tek tada možemo doći do pravog odnosa prema onome što pišemo. Mislim da je to najveći problem dramaturga u Crnoj Gori. Često smo zatvoreni iza vrata svojih soba, pišemo, a to što pišemo pročita neko do kolega i prijatelja i to je to. Pravi, objektivni stav stičemo tek onda kad napisano dođe u kontakt sa rediteljem, glumcima, kostimografima, scenografima... Na kraju dolazi stav publike i onda se postavlja pitanje u kojoj mjeri tekst komunicira sa gledaocima.
• To je mjera vašeg rada?
Sjediš kući i pišeš, neko ti pohvali napisano ili ne, ali ostane na tome. Zato treba sticati iskustvo, još na fakultetu. Voljela bih da dramturzi na fakultetu imaju više prilike da sarađuju sa studentima režije i dobiju priliku za realizovanje studentskih radova. Treba nam praksa. Scenario u fioci ne znači ništa.
• Šta još možemo da očekujemo od Vas?
Očekujem izlazak iz štampe zbirke poezije „S glavom u torbi”, koja je nagrađena na Ratkovićevim večerima poezije. Naravno, radim na novim scenarijima, ali o tome drugom prilikom.
S.ĆETKOVIĆ
Lična priča i istorijski kontekst
Bojović će se 29. januara predstaviti i kao scenarista. Tog dana, na Javnom servisu, počinje da se emituje TV serija „Božićni ustanak”. Riječ je o dugo očekivanom projektu, koji odavno prati polemika na društvenim mrežama i forumima, ne samo domaćim, nego regionalnim. Rad na scenariju koji je pisala sa rediteljem Željkom Sošićem, bio je zahtjevan, kaže ona. Samom pisanju prethodilo je višegodišnje istraživanje, jer riječ je o istorijskoj, i to veoma škakljivoj temi. Scenario ima 40 likova, od kojih su neki istorijske ličnosti, a neki izmišljene. Izazov je bio kako istorijske ličnosti domisliti i napraviti ih ljudima od krvi i mesa. ,,Najbitnije nam je to što smo se u ovoj seriji bavili ličnom, porodičnom pričom, koja se dešava u jednoj epohi”, otkrila je ona.
Ne čekam da mi ideje padnu s neba
Jovana Bojović, koja sa Majom Todorović (,,Šćeri moja”), predvodi novu generaciju naših dramskih pisaca, koji su se pojavila nakon dugog niza posnih godina na našoj sceni, ističe da talenat ne vrijedi ako ga ne prati veliki rad.
-To stalno govorim svojim studentima. Rad, red i disciplina su neophodni, ako želimo da talenat dođe do izražaja. Ne vjerujem u inspiraciju i ne čekam da mi ideja padne s neba. Ovo je posao rada i rutine. Tek kad nešto napišeš možeš da dobiješ fidbek i to te natjera kasnije da opet uzmeš olovku u ruke. Sjedjeti kući ili u kafani i čekati da ti ideje padnu na pamet ne vodi nikuda.