Vladika Petar Drugi Petrović Njegoš označava veliki praznik u životu Srpstva. On stoji usamljen među ostalim znamenitim Srbima, bez prethodnika i bez sljedbenika. Na ovu tvrdnju jednog njegošologa bezbroj je dokaza. To se potvrdilo i na nedjeljnom predavanju koje organizuju crkvene opštine Topla i Stari grad iz Herceg Novog, u okviru pretprazničnih božićnih svečanosti na Toploj, nedaleko od mjesta gdje je prije 190 godina Rade Tomov kod Josipa Tropovića učio škole i spremao se za život.
Tako je magistar Višnja Kosović, profesor, filozof i književnik nadahnuto govorila na temu „Ličnosna antropologija u Njegoševoj misli”.
Obilježavajući jubilej - 170 godina od prvog štampanja „Gorskog vijenca”, Kosović se osvrnula na Njegoševu antropologiju koja je ličnosna, dakle ličnost je u centru njegove misli.
– Ličnost kao sabirna snaga, kao luča iz koje se rasvjetljava cio kosmos. Čovjek je ta luča živa. Cilj posta je buđenje „iskre besmrtne” u sebi. Samo sabiranja u očišćenje da bi se uspostavila sinergija sa Bogom, približilo Božjoj svjetlosti, tavorskoj nestvarnoj (Grigorije Palama). Božija blagodet projavljuje se kao svjetlost Božja i izliva se na čovjeka. Velika Njegoševa misao ne zastarijeva i ona je utemeljena, otvorena i svevremena. Ta misao pokazuje nam jedan neobičan put, vodeći preko zvijezda i kosmosa, približava nas Bogu i čovjeku na razumijevajućoj i sporazumijevajućoj ravni. Njegoševa filozofija je problemski utemeljena na tradiciji dva najživlja, nasušna izvora evropskog mišljenja i pjevanja na antičkoj grčkoj misli i pjesništvu i hrišćanskoj misli i pjesništvu i poetski. To je prije svega autentičan misaoni izraz. Njegoševe epohe i vizija vremena koji će tek doći. Upravo tu se zasniva svevremenost Njegoševe misli. Slijedeći hrišćansku misao, Njegoš razvija svoju teologiju, promišljajući pitanja vezana za suštinu i način Božje egzistencije. Njegova i kosmologija i teologija u službi su njegove autentične antropologije – rekla je Višnja Kosović.
Ona je dodala da je Njegoševa misao sublimirani izraz našeg epskog pjesničkog pamćenja i predanja. Svoje najsuptilnije misli o tirjanstvu, o pravičnoj borbi za društvenu slobodu, i o dramatici te borbe Njegoš je iskazao kroz tragizam i ideal kosovskih junaka.
– Time je pokazao da suštinska misao o Bogu i čovjeku nije i ne može biti rezultat hladne kontemplativnosti, već je ona umni izraz duboke i dramatične proživljenosti. Čovjek je biće slobode. Sloboda je njegovo ontološko određenje. Suštinski izraz čovjekove slobode jeste njegova slobodna volja, ali i njegov grijeh i ogrehovljenost. Po Njegošu, čovjek je ogrehovljen prije nastanka Zemlje i života na njoj, još u preegzistenciji, kada su Adam i njegov „legion” stali na stranu Satane u njegovoj pobuni protiv Boga. Njegoševa filozofija je bogoslovna, i slijedi osnovne principe hrišćanske filozofije. Eshatologija je učenje o krajnjem smislu ljudskog života. Sin Božji, ili kako Njegoš kaže u „Luči mikrokozmi” slovo Božje, došao je u svijet da iskupi ljudske grijehe – rekla je Kosovićeva.
Ona zaključuje da se tajna postojanja ne da razotkriti metodama naučnog, hladnog i racionalnog istraživanja i objašnjenja.
– Najdublji oblik stvaralačke ljepote Njegoš naziva „tvoriteljnom poezijom”. Čovjek kao biće Bogu posličeno najpotpunije iskazuje svoju egzistencionalnu suštinu, tj. svoje bitije kroz stvaralaštvo i stvaranje... Čovjek kao stvaralac „vatreni” je poeta; i stvarajući i oblikujući svoj ljudski svijet, on preobražava samog sebe. Tako Njegoševa antropologija postaje svojevrsna filozofija ljepote i filozofija stvaralaštva, iskazana u „vatrenom” poetskom jeziku – zaključila je predavanje Višnja Kosović.Z.Š.