GUSINjE – U selu Dragije, nadomak Gusinja, živi i svim životnim izazovima odolijeva domaćinstvo Amira Bekteševića, koji i u sedamdesetoj godini ne popušta u ne tako lakim seljačkim poslovima. Bektešević se bavi poljoprivredom i stočarstvom. Kaže da najviše vremena provodi sa petnaestak ovaca, što mu nije opterećenje, jer čobanlukom se bavi još od kada je bio dječak. Neobično mu je, što je selo opustjelo i što nema druženja i harmonije koja je nekada krasila ovaj kraj.
Svojevremeno se priča Bektešević, na svakom koraku orila se pjesma momačka i djevojačka, planinama odjekivala zvona i čaktari, izvijali zvuci frule i svirale, natpjevavali se čobani i čobanice. Najviše žali za onom Socijalsitičkom Jugoslavijom, pa se stoga i ne odvaja od kape s petokrakom.
-Nekad je život na selu, i pored napornog rada i svakodnevnih obaveza, bio zanimljiv. Dva čovjeka na put kada bi se srela za pet minuta bi zapjevali, a sada kada se sretnu hoće vratove jedan drugom da polome. Pričalo se o domaćinlucima, o imanjima, poslovima od kojih se može pošteno živjeti, a sada možeš čuti šta je ko ukrao, šta je pronevjerio, ko je koga upucao ili ubio, ko je zatvoren. Tu su droga i druga čuda što truju omladinu... A posebna je priča što su danas sve rođeni pametari i političari da svi svakoga mogu naučiti, ali ne i sebe. Moja poruka je da svako treba da radi ono što umije i što mu je Bog udijelio, pa će biti bolje. Ja znam da se bavim selom i tu niko ne može da me uči- naglašava Bektešević, i dodaje da se nekada svojski u pomoć priticalo, mobama kosilo i prašilo a sada-niti pomoći ni njive da vidiš.
- U ovom mom zaseoku nas smo tri domaćina, ja, moji sinovi i sinovci. Otišao narod u svijet za zaradom, a ko ode povratka nema i čemu se nadati – kaže Bektešević.
On smatra da se vlast mora okrenuti i posvetiti razvoju sela i poljoprivrede. Jer je, kako kaže, selo je u sva vremena bilo oslonac i potpora razvoja svih ostalih grana.
- Bez razvijenog sela nema razvijene države, to zna svako, samo što neće da prizna.
A svi mi na ovim prostorima, a i u cijeloj Crnoj Gori, manje-više porasli smo na selu, bavili se seoskim poslovima i znamo šta selo znači i šta sa sobom nosi. Ako nema proizvoda sa sela, ako nema stoke, hrana se mora uvoziti. Gledamo i mi televiziju, ponešto i pročitamo, a i ovi naši kada dođu iz svijeta pričaju nam kako se tamo živi i šta se radi, pa se može zaključiti da tamo gdje je bogato selo bogata je i država. Ali tamo u svijetu ljudi rade. Oni su krvavi radnici u poslu, a onda mogu i da prošetaju i odmore i budu gospoda. I naši tamo kad odu nema šta ne rade, pa i one najprljavije poslove, a ovamo svoje lijepo imanje nijesu htjeli ni da pipnu. A da su ovdje upola radili koliko rade tamo, bili bi već gospoda. Ali treba stvoriti uslove da čovjek zna šta da radi, šta da proizvodi, kome i po kojoj cijeni da proda. A, kad se nađe računica onda neće biti problema jer kad ti vidiš da imaš koristi od toga što radiš i možeš dobro da živiš ništa ti neće biti teško. Ovako, sve neko tumaranje ni tamo ni ovamo, a bijeda sve veća – ističe Bektešević.N.V.
Djeca i unučad najveće bogatstvo
Bektešević kaže da se nakon sedam-osam godina rada u Sloveniji i Sarajevu vratio u rodne Dragije, uvidjevši da je tu život najsigurniji i da se ne može ostati gladno. Radeći na imanju na put je izveo sedmoro djece iz dva braka. Sa prvom ženom ima sina i kćerku Sadata i Sabinu, koji žive u Švajcarskoj, odnosno u Australiji. Iz drugog braka ima petoro djece. Sinovi Arafat i Ramo su ovdje formirali porodice i bave se poljoprivredom. Kćerke su udate, Nazira u obližnjem selu Vusanju, Nurija u Komarači kod Plava, a Hajrija u Australiji. Najveće bogatstvo i zadovoljstvo su mu devetoro unučadi.
)){kind=small}
