Piše: Miodrag Tripković
Svaku ljepotu, svaku uspjelu stvar čovjek se potrudi da pokvari, čak i kada je to njegovo vlastito djelo, govorio je gospodin Anri de Monterlan, uzaludno pokušavajući da pronađe neki lik koji se gubio u mutnim obrisima ogledala.
Gospodin Monterlan se čitavog života trudio da svoj lik suprotstavi tom imaginarnom portretu, znajući da javnost uvijek, iz samo njoj znanih razloga, romansijerima pripisuje ideje koje oni daju svojim likovima.
Sjećao se slike Dorijana Greja, koji je uvijek ostajao isti, nepromijenjen, dok je njegov skriveni portret stario. No, njega je razjedala jedna sasvim druga suprotnost. Osjećao je da je oduvijek bio i ostao onaj imaginarni, romaneskni Kostel, kome se toliko divio i čije misli je ponekad glasno izgovarao kao vlastito osjećanje. I sada se sa strahom i nedoumicom pokušavao približiti nečemu od čega je, činilo se, čitavog života bježao, a što ga je uporno čekalo na kraju jedne staze koja se nije imala više gdje nastaviti.
Treba li da kažemo koliko je gospodin Anri de Monterlan patio? To bi, svakako, bila suvišna i izlišna stvar. Jer, ko danas ne pati? Ali, njegov uspjeh je zavisio od patnje. Čitavo njegovo mučno i protivrječno djelo, kojim je htio da ovaploti sav besmisao ljudskog postojanja. Smatrao je da jedino nesrećan čovjek sanja, i da jedino nezadovoljstvo rađa snove.
Pazite da vam ne bude dražesnija slika koju ste stvorili o meni nego ja sam, govorio je prijateljima, zazirući čak i od onih koji su ga voljeli i razumijevali. Trudio se da zavara tragove kako u privatnom životu, tako i u likovima koje je izražavao u svojim djelima. Publika odavno bijaše njegov realni život, onaj jedan jedini, poistovjetila sa njegovim romanesknim osjećanjima koja je iznosio u svojim djelima. On odavno u njenoj svijesti bijaše zauzeo mjesto imaginarnog Kostela, koji je poput Pelegrina svoj život volio da uzaludno traći i poklanja, jer je od njega ipak više volio samog sebe.
Gospodin Monterlan je bio okoreli ateista i neženja. Nije li ne jednom rekao kako je bog prokleo čovjeka samo zato što se uplašio njegove samoće. U Solanži je gledao lutku. Uzimao bi je isto onako kao što čovjek uzme ženu da sa njom odigra valcer i poslije je otprati do mjesta.
Naše zadovoljstvo je u zadovoljstvu koje drugom činimo, govorio joj je. Tvrdio je da mu biće koje voli oduzima dio slobode, ali da on to želi. Međutim, nije li i Bosije rekao da čovjek nanosi neopravdano zlo biću koje voli, i, štaviše, dodao je, biće koje me voli oduzima mi svu slobodu, bez koje nikad ne bih bio ono što se trudim da budem. Muškarci nemaju dušu stvorenu za sreću, draga moja Solanž, za njih je sreća nešto negativno, bljutavo u svakom smislu, brak je uvijek patnja, nadoknada za zadovoljenje čula, ali, kad već to mora da bude da bi se duh rasteretio, zar čula ne mogu da se zadovolje drugačije? Jednog dana oslovili ste me sa: „Da li je moral na visini?“ Eto, to treba da razumijete…
Za gospodina Monterlana ime gospođice Solanž predstavljalo je odavno zaboravljeni predio uspomena. Kao, uostalom, i tolikih drugih djevojaka, čijim se osmjesima, poput upokojenih minotaura hranio za doručak. Odavno bijaše izgubio i nju i njeno veselo kikotanje, prepuno života. Sjedio je slijep, onemoćao i ostario, i sada su mu preostajali dani u kojima je trebalo da udari ono što bi, zacijelo, očekivala čitalačka publika od njegovog imaginarnog dvojnika Kostela – da pređe onu tanku crvenu liniju i zauvijek utone u noć, kako bi dobio pohvalu glupog čovječanstva, i to pohvalu koju neće čuti.
Niko se nije iznenadio kada je na novinskim stupcima osvanula vijest da je na dan 21. septembra, u svom stanu u Parizu, na Volterovom keju broj 25, u svojoj sedamdeset šestoj godini, hicem iz revolvera, završio svoj život gospodin Anri de Monterlan, pisac, koji još za života svojim djelom sebi bijaše podigao spomenik. Mnogi su s pravom rekli da se ubio istinski gospodin i džentlmen, čovjek dostojan poštovanja, koji je otišao iz ovog svijeta iz pijeteta prema svom životu „koga više nije bio dostojan“.
(Autor je književnik)