Piše: Jovo Pejović
Dok god odnosi unutar opozicije budu kao svijeća na vjetru, vlast u Crnoj Gori može mirno da spava. To da nemamo pomoći niotkud dodatno nas obavezuje da se moramo uzdati u se i uozbiljiti ako uopšte hoćemo promjene. Mnogo toga što nam je bilo nadohvat ruke nijesmo iskoristili, pa mi se čini da smo sami sebi zakomplikovali život. Sve više se stiče utisak da se režim na vlasti ne održava sopstvenom pameću koliko mu u tome, s vremena na vrijeme, pomaže opozicija nepromišljenim, brzopletim ili iznuđenim potezima. Za promjene u Crnoj Gori je potrebna velika pamet, ali i strpljenje koje je nažalost zbog duge vladavine aktuelnog režima na izmaku čak i kod onih koji poslednji gube nadu. Opoziciono nejedinstvo je naša najveća muka. Da li je ono rezultat vješto smišljene strategije režima ili naše tradicionalne borbe za liderstvo, pitanje je na koje moramo što prije dobiti odgovor. Stalna cijepanja na opozicionoj političkoj sceni ostavljaju režimu dovoljno prostora da na miru dokrajči svekoliko čerupanje Crne Gore. Čini se da nas režim uvijek prevede žedne preko vode na jednu istu foru, i uz pomoć svojih igrača ubačenih u opozicione redove koji igraju na kartu naše tradicionalne naivnosti da brže od ostalih prihvatamo i podržavamo tuđu, a minimiziramo sopstvenu pamet. Dovoljno je promijeniti stajling i prilagoditi retoriku pa da neko bez provjere dobije bjanko povjerenje što se dosad uglavnom završavalo velikim razočarenjima. Opozicija zastrašujuće mnogo vremena gubi u rješavanju kadrovskih pitanja na sopstvenim i zajedničkim listama, umjesto da se fokusira na traženje izlaza iz slijepe ulice u koju je nas uveo režim. Neistrajavanjem na programskim osnovama, mnoge opozicione partije su odavno izgubile identitet, a glasanja u skupštinskim klupama za neke zakone, odluke i kadrovska rješenja suprotno godinama proklamovanim principima učinili su ih bezličnim. Tako smo nerijetko bili svjedoci da opozicioni poslanici glasaju ‘’za’’ ili budu uzdržani prilikom izjašnjavanja o kadrovskim rješenjima režima koja su odavno označena kao nosioci korupcije i kriminala u Crnoj Gori, a da ne govorim koliko je bivših opozicionih visokih funkcionera „zamrzlo“ svoje partijsko angažovanje da bi obavljali važne dužnosti u državnim organima pod neposrednim rukovodstvom režima. Da li neke opozicione partije sebe mogu smatrati opozicionima pri činjenici da su u nekoliko navrata popustile i spriječile blokadu važnih državnih institucija u trenucima kada je odluka bila u rukama opozicionih poslanika, što je bio jedini efikasan način da se uzdrma režim. Nekima u opoziciji još nije jasno da nije dovoljno dobiti podršku unutar svoje partije ako te podrške nema među građanima. Kada se jedan lider potroši, drugi se teško stvara, jer se, nažalost, politike partija grade na pojedincima, a ne na kolektivu, tako da sa svakim novim liderom sve počinje ispočetka. No, nijesu bespuća samo ona kojima nas vodi režim. Bespuća su i naše naivnosti, naše sujete i naša nesloga koje nas prate kao usud vremena u kojem živimo. Ako opozicija istinski želi promjene, mora se čvrsto držati dogovora, a narod mora biti svjestan da se bez njega ništa ne može promijeniti. Zato se opozicija hitno mora osloboditi migavaca i ljigavaca u svojim redovima. Jer, dok je njih, umjesto promjena gledaćemo cirkus na političkoj sceni. A vremena za nove avanture više nema. Jer vjetrovi u Podgorici, gdje se nalaze sjedišta svih političkih partija u Crnoj Gori, češće nego obično duvaju i gase svijeće.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.