Piše: Milisav S. Popović
Egoizam vam je jasan... No, da li ste čuli za hugste egotizam? Radi se o stanju teškog samoljublja, gdje onaj koji ga posjeduje ne cijeni nikoga dovoljno, a ako je u prilici, bez ustezanja će baciti druge pod svoja smrdljiva stopala. Ovdje govorimo o obliku nekontrolisanog sebeljublja koji za posledicu ima unakažen karakter - gangrenozan u svim živućim kanalima. Takvi su devastirani nosioci čiste zlobe, koji toga nisu ni svjesni. Čak su ubjeđenja da su savršeno skrojeni, pa i da čine dobro. Ovakvi nosorozi su po slovu nauke najvještiji manipulatori - kako emotivni, tako i real-situacioni. Praktikovanje sebičnih interesa je za njih stvar božanske propovijedi. Ubijediće te da ono što njima treba mora postati tvoj cilj... tvoj naredni obrazac ponašanja. Nije važno koliko će njih na tom putu stradati, sve dok se njihove želje ostvaruju.
Hugste egotizam bi u prevodu značio najveći, nedosežni, vrhunski egoizam. Porijeklo fraze “hugst” je iz afričke govorne regije... Interesantno i pomalo neobično da nema latinskog porijekla u prefiksu. Vjerovatno zbog toga što su kraljevi, carevi, plemstvo, sveštenstvo sa tog područja bili izrazito odnarođenog ponašanja - te je psihologija preuzela izvornorodni afrikanski termin za ovu duševnu beštiju.
Hugste egotizam je kroz istoriju obično vezivan za one koji su bili vladari. Rijetki i privilegovani pojedinci što su sebe proizveli u viševažne, velevažne, neophodne ličnosti. No, vremenom, kako se ulazilo u moderno doba, kuga samoljublja se spustila međ obični svijet. Tako danas, u zavisnosti od civilizacijskog razvoja, više od sedamdeset prokletih procenata stanovništva Evrope može da se pohvali da su ovladali tehnikama hugsta. Posmatrati poredak, ljude i pojave isključivo iz svoje perspektive je generalno pogrešna tačka oslonca... hugsteovci ne samo da u tome ne vide manu, već misle da je to jedini način. Njihov kompleks više vrijednosti je upotpunjen i “spasiteljskim ubjeđenjem” - intimno vjeruju da su mesije poslate međ ljudske ovce, ili čak sami bogovi.
Naravno da ne postoje studije ili validna istraživanja o prisustvu hugste egotizma u Balkanaca. Naravno da nikome nije teško da i bez rezultata shvati da se ogromna većina tako ponaša. Od prodavačica, taksi vozača, portira, kurira, konobara pa do “intelektualnijeg staleža” ljekara, političara, profesora, psihologa - svaka od nabrojanih kasti je prepuna hugsteovaca. Po jednoj od teorija, teški egoizam se pojavljuje u doba izobilja (kada hranu koju jedete ne morate loviti, ili noćiti pod golim nebom) - te da olakšavanje egzistencije neminovno vodi do stvaranja pihtijaste mase od naroda u kojoj će svako misliti da je najvažniji... dok će im ramena biti sve tanja, noge kraće, stomaci širi i izbačeniji. Za svega nekoliko godina, ovo učenje je neslavno propalo... jer, nacije koje su zbilja pošle stepenik iznad u raspoloživom bogatstvu doživjele su upravo suprotno, hugste je rapidno opadao kod građana. Ljudi su postajali odmjereniji, ljubazniji, uviđajniji jedni prema drugima.
Onda se uglavila druga teorija - vele da iluzija superiornosti nastaje kod onih naroda što su prošli teške egzistencijalne krize, prelomne istorijske momente u kojima su morali da rade mnogo toga čega su se kasnije stidjeli. E, tu smo već na nekom tragu. Ako i zanemarimo (a ne moramo) cijelu prethodnu rečenicu, ostaje nam stid kao valjan verifikator. Ovo duševno stanje (stid, sram), ako se pravilno ne artikuliše, kanališe - vremenom počinje kod nosioca da pušta očnjake... oštri kandže. Onaj koji se vremenom stidio sebe, a nije terapeutski socijalizovan, pred sobom ima više mogućih loših izbora. Jedan od tih grdnih staza je i odlazak u ralje hugstu. Osobe koje najviše sebe vole, najviše se sebe i stide. Oni su najgori savjetodavci, sa praznim pričama. Vode najpraznije živote, opet puni stremljenja.
Hugsteovci intimno vjeruju u to da sva moguća zadovoljstva, korisnost i dobra moraju da pripadaju njima - jer prosto tako osjećaju. Ne zanimaju ih potrebe drugih - ni za stoti dio stotinke ne razmišljaju o pomoći ugroženoj osobi. Hugste sa sobom nosi tri oblika egotizma: psihološki - ubjeđenje da čovjek po prirodi mora da postupa onako kako njemu najbolje odgovara; etički - ne smiješ biti srećan zbog tuđeg uspjeha, treba zavidjeti i učiniti sve da ga zasjeniš; minimalistički egotizam - sve što u svijetu postoji ne smije biti smetnja tvom razvoju, zato moraš sve svesti na samo svoje potrebe, svijet je tu zbog tebe (umanjiti, sažeti svemir kako bi ga jeo kašikom).
Ova, nova stvar, zapravo je staro štivo. Znate vi dobro s kakvim se ljudima svakodnevno srijećete. Takođe, znate dobro da ste čitajući kolumnu shvatili da krvno možda i pripadate plemenu hugsteovaca. Zbog toga nikada srećni ne možete biti. Boljeće vas tuđe egoistično ponašanje, u najvećoj mjeri, jer ne možete da ispoljite svoje.
Nikada nećete moći da liječite druge od egoizma, da ih promijenite. Ali sebe možete. Udavite samoljublje i autoafilaciju u najhladniji vir - ono što od takve male smrti možete ubrati jeste nova ličnost, lišena potrebe za carevanjem. Koža će, istina, biti naježena... ali misli tople. Previše ih igra ulogu kralja na zemlji u kojoj dvora nema. Šta fali biti skroman šetač po dolovima? Bolje nego kasirka sa kompleksom Katarine Velike... Nju to svakako mnogo jače izjeda nego vas njena neljubaznost.
U mraku svojih soba jecali su i Bonaparta i Staljin... iako su pokorili svijet.
(Autor je književnik)