Piše: Milan Mišić
Od prkosnog referendumskog ”ohi” (”ne”), pa do poniznog političkog ”nai” (”da”), Grcima je trebalo samo nekoliko dana. Evropi su pokazali srednji prst u nedjelju, a premijer Aleksis Cipras je već u četvrtak kapitulirao, prihvativši uslove ”trojke” za novu pomoć, one iste koji su, na njegov nagovor, prije toga na plebiscitu odbačeni.
Pošto je ”istorijsko ne” od prije sedam dana na mnogo mjesta proslavljeno kao trijumf demokratije, ”da” koje je došlo posle toga pobjeda je realnosti, pri čemu će Grčka papreno platiti i jedno i drugo. Prije referenduma, prognoza ovogodišnjeg privrednog rasta bila je skromnih plus 0,5 odsto, da bi posle izjašnjavanja bila revidirana na minus tri.
Direktna šteta dvonedjeljnog zatvaranja banaka i kontrole kapitala procjenjuje se na oko osam milijardi eura, dok je Cipras u dokumentu koji je Briselu predao ”u minut do 12” predvidio da troškove države smanji za 12 milijardi, ne bi li dobio trogodišnji paket pomoći od oko 50 milijardi i Grčku sačuvao u eurozoni.
Referendumsko oduševljenje počelo je da se hladi već u ponedjeljak, kada je MMF obavijestio Atinu da ne može da joj odobri nikakvu novu pomoć, pošto prethodne nedjelje nije uplatila dospjeli dug. Istog dana, njemački političari su, umjesto o novom paketu za finansijsko izbavljenje, počeli da govore o humanitarnoj pomoći.
Predsjednik Evropskog parlamenta Martin Šulc je onda Ciprasa polio hladnom vodom, rekavši da mladi grčki premijer griješi ako misli da je referendumom poboljšao svoju pregovaračku poziciju. Demokratska volja grčkih birača, objasnio je, mora se poštovati, ali i volja birača 18 zemalja eurozone koji podržavaju mjere štednje koje se traže od Grčke.
Uvod u kapitulaciju potom je bilo ”puštanje niz vodu” Janisa Varufakisa, ministra finansija s reputacijom da svoje EU sagovornike ”rastura”. Varufakis je navodno sam podnio ostavku da bi olakšao premijeru, to jest da bi kapitulacija koja je uslijedila bila vjerodostojnija. Da, to je onaj ministar koji je rekao da bi prije sebi odsjekao desnu ruku, nego što bi potpisao program pomoći i prateće uslove ”trojke”.
”Paket reformi koji je Grčka pripremila da bi ostala u eurozoni i izbjegla bankrot radikalniji je od svih dosadašnjih”, izvijestio je dopisnik ”Politike” iz Atine. Cipras je, naime, prihvatio više od onog što je traženo i što je na referendumu odbačeno: da poveća stopu PDV, kao i da se ona primjenjuje i na turistički popularnim ostrvima, da smanji vojne izdatke, poboljša naplatu poreza (Grci su u poreskim utajama evropski rekorderi), ubrza privatizaciju djelova prenaduvanog javnog sektora, reformiše i dalje darežljivi penzioni sistem (grčki prosjek penzija od 883 eura dvostruko je veći od najmanje polovine članica EU)...
Cipras je, dakle, sam dodatno zategao fiskalni kaiš i time prilično bezočno prevario svoje birače, ali njegovo (ne)očekivano dodvoravanje Briselu ne donosi kraj grčke drame – najvećeg urušavanja jedne evropske ekonomije od kraja Drugog svjetskog rata.
Njegov poraz takođe ne može da se tumači ni kao velika pobjeda ”eurokratije”. Sve što je bilo komplikovano do prošle nedjelje, od sada će biti još teže. Najnoviji obrt ne rješava suštinu krize: da je grčki dug (317 milijardi eura, 177 odsto njenog BDP) neotplativ i da je za stabilizaciju i grčke ekonomije i eurozone potreban jedan pragmatičan kompromis: da Grci plate koliko realno mogu, a da Njemci popuste koliko moraju.
Ono što slijedi je u stvari neka vrsta kontrolisanog grčkog bankrota, ali i nastavak odmjeravanja da li će eurozoni biti bolje bez Grčke, a Grcima bez eura. Cijenu ima i jedno i drugo, a zasad nije jasno da li će prevagu odnijeti politika ili ekonomija.
Grčka se u svakom slučaju vratila na Balkan, sa koga se, kako se to činilo, odselila ulaskom u EU 1981, i u monetarnu uniju (eurozonu) 2001. Može se dokazivati da ni za jedno, ni za drugo nije bila kvalifikovana, i da su (kao i u skorašnjim primjerima Bugarske i Rumunije), presudni bili geopolitički kriterijumi. Kako god bilo, Grci su od svoje evropeizacije profitirali: sa sličnim mentalitetom, neuređenom državom i radnim navikama, živjeli su mnogo bolje od nas, njenih balkanskih susjeda.
Nije to razlog za radovanje, a i mi u Srbiji smo shvatili da smo brzopleto nazdravili grčkom referendumskom ”ohi”: zbog tamošnjih događanja i neizvjesnosti u eurozoni dolar je ojačao, što je srpski dug povećalo za 100 miliona eura, iako se ni za dinar nije dodatno zadužila!
( Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ‘’Politike’’)