Piše: Igor Damjanović
Najteži od brojnih zločina koje je NATO pakt počinio tokom agresije na SRJ predstavlja upotreba municije sa osiromašenim uranijumom. Broj žrtava osiromašenog uranijuma odavno je prevazišao neposredne žrtve NATO bombardovanja, sa tendencijom da se stradanje ljudi na ovom prostoru nikada ne zaustavi.
Monstruozan motiv dvostruke racionalizacije troškova naveo je vladu SAD da osmisli ovo kancerogeno oružje, koje kada se jednom upotrijebi sija smrt sve dok postoji ljudska civilizacija. Možda baš zato za našeg potpredsjednika vlade Duška Markovića, NATO alijansa predstavlja „najveći civilizacijski okvir’’.
Zli mozgovi koji upravljaju naučnoistraživačkim centrima američke vojne industrije, prije nekoliko decenija došli su na ideju da skupe legure volframa, korišćene za izradu protivoklopne municije, zamijene iskorišćenim nuklearnim gorivom. Uranijumski otpad iz reaktora nuklearnih elektrana ne samo da je besplatan, već njegovo adekvatno odlaganje predstavlja proces koji zahtijeva specijalne uslove i ozbiljne materijalne izdatke.
Procjenjuje se da je na teritoriju SRJ tokom 78 dana agresije izbačeno oko 15 tona osiromašenog uranijuma. Ukupno su izvršena su ukupno 112 udara na 92 lokacije. Posebnu dimenziju ovog zločina predstavlja činjenica da je pribiližno polovina udara bombama sa osiromašenim uranijumom izvedena u poslednjih 10 dana rata, u periodu kada je između Slobodana Miloševića i pregovaračkog dvojca Ahtisari –Černomirdin već bio postignut načelan politički sporazum o okončanju rata i povlačenju snaga VJ sa teritorije KiM.
Štaviše, u naznačenom periodu, dok su u Kumanovu trajali pregovori krajnje predvidljivog ishoda, bombama sa osiromašenim uranijumom dejstvovano je neselektivno, ne samo po vojnim već i po čisto civilnim ciljevima, poput TV repetitora na Pljačkovici, udaljenog svega 3 km od centra Vranja. Izmjerena radioaktivnost zemljišta u bombardovanoj oblasti bila je čak 1100 puta veća od dozvoljene.
Samo nekoliko dana uoči potpisivanja kumanovskog sporazuma, 30. maja 1999. avioni A-10 američkog ratnog vazduhoplovstva u dva navrata su istovarili zlokobni uranijumski teret na teritoriju Crne Gore, gađajući lokalitet poluostrva Luštica, poziciju u kojoj nije bilo nikakvih vojnih jedinica i instalacija. Zabilježena radioaktivnost u bombardovanoj oblasti bila je 350 puta veća od dozvoljene.
Dekontaminacija terena po kome je dejstvovano municijom sa osiromašenim uranijumom predstavlja veoma skup i složen proces, koji podrazumijeva fizičko uklanjanje nekoliko slojeva zemlje, njihovo odlaganje na specijalne lokacije i popunu nastalih praznina. Međutim čak i potpuno čišćenje bombardovanog terena ne predstavlja garanciju da je opasnost po zdravlje ljudi otklonjena. Prilikom udara u čvrst predmet dolazi do sagorijevanja radioaktivne komponente projektila i oslobađanja uranijumskog oksida. Tako se stvara radiokativna prašina, koju vazdušne struje raznose desetinama kilometara unaokolo i čije širenje nije moguće zaustaviti.
Udahnutih samo 0,1 mg ovog jedinjenja dovoljno je da izazove kancer. Dok u zemljama Evrope na godišnjem nivou opada broj umrlih i stagnira broj novo-oboljelih od karcinoma, u Srbiji je poređenje perioda od 2006. do 2010. sa prethodnim četvorogodištem pokazalo da je 5742 više ljudi umrlo od raka i registrovan porast broja novooboljelih za 8496. Broj umrlih od leukemija u poređenim periodima porastao je za 139%, sa 1810 na 4276.
Prva negativna dejstva osiromašenog uranijuma počela su se klinički manifestovati u periodu između 5 i 10 godina od NATO agresije, a zabrinjava da najgore tek slijedi. U narednim godinama očekuje se nova progresija malignih tumora, leukemije i deformiteta kod novorođenčadi, a sam vrhunac ovih u istoriji civilizacije jedinstvenih epidemija projektovan za period poslije 2020. godine.
Težnja da se sakrije istina od stanovnika oblasti kontaminiranih osiromašenim uranijumom predstavlja teži zločin od pukog ispaljivanja radioaktivnih projektila. Američki Stejt department je u nekoliko navrata pozivajući se na nalaze navodnih eskpertskih grupa, istakao da ‘’osiromašeni uranijum nema nikakvog rizika po zdravlje ljudi’’ .
O kakvom se besprimjernom cinizmu vlade SAD radi najbolje pokazuje specijalni priručnik namijenjen NATO vojnicima na Kosovu, u čijem odjeljku naslovljenom “Zlatna pravila“između ostalog stoji: Držite se dalje od tenkova, zgrada i vozila pogođenih projektilima ili krstarećim raketama sa osiromašenim uranijumom. Nosite zaštitnu masku ukoliko radite na udaljenosti do 500 metara od tenka, vozila, ili zgrade pogođenih projektilima ili raketama sa osiromašenim uranijumom. Udisanje nerastvorljivih čestica uranijumske prašine dugoročno je povezano sa zdravstvenim posledicama, uključujući kancer i deformacije kod novorođenčadi. Ove posledice mogu da postanu vidljive tek nekoliko godina kasnije“.
Upravo je opasnost od izloženosti osiromašenom uranijumu bio razlog što je Holandija, nakon sprovedene nezavisne ekspertske istrage, donijela odluku o hitnom povlačenju svojih vojnika sa KiM. Kompletnu njihovu opremu, uključujući i uniforme, holandske vlasti deponovale su u specijalna skladišta za radioaktivni materijal. Istraživanja među pripadnicima italijanske vojske pokazala su da na svakih 30 slučajeva oboljelih od raka, čak 28 predstavljaju vojnici koji su služili na Balkanu.
Etički kodeks crnogorskim ljekarima nije, kao njihovim kolegama u Srbiji, naložio postavljanje pitanja o uzročno-posljedičnoj vezi između epidemija malignih bolesti i osiromašenog uranijuma upotrijebljenog u NATO bombardovanju. Zato sa pravom možemo postaviti pitanje, da li je izbjegavanje valjane statističke analize kretanja malignih bolesti u Crnoj Gori, u stvari, sastavni dio sveprisutne NATO kampanje?
Dok crnogorski oficiri i vojnici poručuju da su ‘’Za NATO spremni’’, general Slobodan Petković, nekadašnji načelnik uprave atomsko-biološko-hemijske odbrane Vojske Jugoslavije, o karakterisitkama municije sa osiromašenim uranijumom navodi sledeće: ‘’Zato i nas obuzima osećanje užasa od saznanja da čovek može takvo podmuklo, nepredvidljivo i izuzetno opasno oružje prvo da izmisli, da ga upotrebi, a onda da iscrpno proučava njegovo dejstvo i posledice po zdravlje ljudi i posmatra njihovu patnju u generacijama potomaka“.
Sve i da ekonomski, bezbjednosni, strateški, geopolitički, istorijski, geografski i ostali racionalni činioci govore u prilog ulasku Crne Gore u NATO, genocidne razmjere zločina počinjene upotrebom municije sa osiromašenim uranijumom bile bi dovoljan razlog da naša javnost većinski odbaci mogućnost ulaska u ovaj vojni savez.
(Autor je član Mirovnog
pokreta NE u rat, NE u NATO)