Piše: akademik Zoran Lakić
Najteže je pisati o sudbonosnim događajima koji se dešavaju u „hodu istorije“. Upravo tako možemo ocjenjivati rezultate nedavno završenih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori. Kako još nema stručnih komentara takovzanih analitičara, pokušavam da to uradim kao profesionalni istoričar – savremene istorije. Pri tome podsjećam na maksimu da je istorija sve ono što se do juče desilo. A izbori su završeni, evo, već 3-4 dana.
Komentar proteklih izbora zaslužuje i zahtijeva temeljnu analizu. I to – ne radi, prošlosti, već mnogo više radi predstojeće budućnosti Crne Gore i njenih naroda. Dakle, svih njenih građana, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, a pogotovo bez obzira na stranačku opredijeljenost.
Prvi utisak nakon objavljivanja rezultata izbora je nema istinskog pobjednika. Niko još nije sabrao ukupne glasove za stranke na vlasti i one druge – u opoziciji, iako su takvi podaci dostupni. Neću se ni ja time egzaktno baviti, već ću se osloniti na aproksimaciju. I ona može biti uputna. U svakom slučaju dosadašnja izborna saznanja – upućuju na mogući košmar u kome se našla Crna Gora – nakon izbora od 16. oktobra 2016. godine.
Bez obzira na brojne primijećene nepravilnosti, zbog kojih ni takozvana „mala koalicija“ iz dosadašnjeg vladajućeg bloka ne priznaje zvanične rezultate izbora. Isto takav stav je, mnogo prije očekivanog saopštila, i Velike koalicije opozicije - Ključ. Navode se brojne nepravilnosti o kojima tek treba da se izjasni – javno tužilaštvo. Ne može se sve to odbaciti po profanisanom pravilu – često ponavljanom: ko gubi ima pravo da se ljuti. Riječ je o mnogo ozbiljnijem političkom problemu. Ako nema stranačkog pobjednika – nema ni stranačkog gubitnika. Inače bi upali u zamku: snila baba što joj milo bilo.
Izvjesno je do vladajući DPS - nije ostvario očekivani izborni rezultat. Dobio je najmanje mandata u poređenju sa dosadašnjim parlamentarnim izborima! Isto se može reći za njihovog saveznika-Pozitivnu Crnu Goru, koja je ostala bez ijednog mandata, a na prethodnim izborima su bili najprijatnije iznenađenje – sa šest osvojih mandata. Drugi mali partner DPS – novo formirane Socijal-demokrate, jedva su osvojili samo dva mandata. Otvoreno je pitanje: đe je pošlo njihovo dosadašnje biračko tijelo?
Iz opozicionog bloka-omanula je koalicija „Ključ“ i posebno Demos Miodraga Lekića, koji je dobio posljednje predsjedničke izbore. Neprijatno je iznenadila, posebno, SNP, koja je važila za najjaču opozicionu stranku. I ovdje ostaje bez odgovora suštinsko pitanje: kome su se priklonili njihovi dosadašnji birači?
Ako bi sabrali ukupne birače koji su izašli na izbore – u procentu od 73% vjerovatno bi se zaključilo, „da je i po tom osnovu bila “mrtva trka” – pozicije i opozicije. Podatak da je čak gotovo 80.000 birača dobilo novo izborno mjesto – time dobija u važnosti. DPS je imao blizu 100.000 glasova – više od svih svojih oponenata zajedno, kako su to tvrdili njihovi lideri u ovoj izbornoj kampanji. Pitamo se šta se desilo sa njima: da li su prešli na „drugu stranu“ ili su ostali doma“? Apstinirali su?
Možda su imali i razloga za apstinenciju. Naime, u sred izbornog toka odjeknula je prava „bomba“ o „ubačenim teroristima iz Srbije“. Time je najavljena i opasnost po ličnu bezbjednost aktivista i birača opozicije. Njih nekoliko hiljada je „privođeno“ na informativni razgovor – javljali su mediji. I birači stranaka vlasti mogli su se osjećati ugroženim-zbog ovih vijesti saopštenih u „danima šutnje“. Zato je, moguće, došlo i do kontraefekta uz apstinenciju glasača opozicije, mogli su astinirati i glasači stranaka na vlasti.
U takvom, zaista smutnom izbornom danu umirujuće je djelovao apel popularnog i umnog Vladike – dr Amfilohija koji je pozvao sve moguće pobjednike ovih izbora – da se uzdrže od slavlja pobjede, sve dok se ne objave zvanični rezultati. Tako je sačuvan toliko ugroženi mir. I to je bila sigurna pobjeda naroda na ovim izborima. Sjetio sam se jedne maksime demokratskog svijeta: Bolje je biti u opoziciji sa 49,5% biračkog tijela, nego na vlasti sa 50,50% povjerenja birača.
Složeno stanje poslije-izborno u Crnoj Gori učinilo je veoma odgovornim ponašanje predstavnika manjinskih naroda u crnogorskom parlamentu. Ishodom proteklih izbora došli su u odgovornu situaciju da oni sami odlučuju o sudbini Crne Gore: da li će, evenutalno, Crna Gora krenuti pod skute najvećem hegemonisti svijeta ili će odabrati put viševjekovne saradnje sa tradicionalnim prijateljem i vjekovnim zaštitnikom – njene slobode i nezavisnosti. O tome sada neće odlučivati Njegoševi Crnogorci, niti oni drugi Crnogorci Montenegrini. Alea acta est! Kocka je bačena u drugo dvorište. Pitanje je hoće li njegov vlasnik htjeti da učestvuje u toj igri, vrlo odlučujućoj. Teško je preuzeti takvu istorijsku odgovornost. Zato ne bi bilo iznenađenje ako bi sa te strane stigao istorijski odgovor: Hvala! Mi to nećemo da činimo, u ime vas!