Piše: Marko Kovačević
Zagledan u najplavlje nebo iznad Crne Gore i osokoljen vladavinom plahih i lakomih, Šerbo se ispeo na Lovćen u kom utamničenim drže mošti cetinjskog pustinjaka kojem taj naziv najbolje pristoji u današnjoj državici koja je kulturno, duhovno i materijalno postala zaista pustinja, a Njegoševa djela i lik glas vapijućeg u pustinji. I toliko je taj glas jak da je i desnicu Svetog Jovana Krstitelja, onoga koji pred Hristovim dolaskom bješe isti takav glas, dozvao na Cetinje, da bi isto ostalo blagosiljano i pored namnoženih nepočinstava.
Ispeo se Šerbo na vrh Lovćena i zamišljen i opijen ljubavlju prema Crnoj Gori naslonio se na jednu od karijatida. Poveo je sa sobom i novinara jednog internet portala. Napraviće intervju. O Njegošu. Moći će na oskrnavljenom Lovćenu da zaseiri za svoju internet bratiju. Da pusti Kuran u borbu sa ,,Gorskim vijencem’’. Da otputuje s one strane uma. Tamo gdje osjeća sebe istinskog, ne kao građanina, multikulturalistu, multikonfesionalistu, već kao u najmanju ruku šefa muslimanske milicije iz Drugog svjetskog rata. Intervju je polako počinjao. Šerbo se opipa i pogleda. Dobio je i milicajsku uniformu. Sanjao je o tome često dok se igrao rata kao mali. ,,Evo meni prilike da ostvarim svoja maštanja – živjela ona strana uma’’ – kliknu on.
Promijeni i korak u nadmeni milicajski. Pruži ga po oskrnavljenom Lovćenu. I kao pravi milicajac kad strpa nekog pravog i zdravog u tamnicu, poče da sikće na Njegoša s one strane rešetaka (uma). Sve uz pratnju revnosnog novinara ,,patriotskog’’ internet portala. Da se to publikuje da valja. Prave ,,patriote’’ ne smiju propustiti nijedno skrnavljenje Njegoša, a da ga ne afirmišu. I tako nam Šerbo pokaza kako je Osmana lakše razumjeti od Njegoša. Kako se uz gusle ne može svirati rok. Kako se uz Njegoša ne može vaspitavati omladina i još mnogo toga.
Zamislite kakvo je to stanje kada možeš da razumiješ koljača iz Drugog svjetskog rata Osmana Rastodera, ali ne možeš da razumiješ Njegoša pa kažeš da se Njegošem ne može vaspitavati omladina. Samo ću se osvrnuti na jedan fragment ovog ,,patriotskog’’ intervjua... On govori o ,,Gorskom vijencu’’ i Njegošu u kontekstu prikaza islamizacije srpskog stanovništva kao nasilne tvrdeći da je islamizacija bila dobrovoljna i prije svega radi oslobađanja od poreza. U redu, ali ne kaže ni Njegoš puno drugačije. Njegoš kaže: ,,Pa im poče demonski mesija lažne vjere pružat’ poslastice’’. POSLASTICE zbog kojih ,,poturči se plahi i lakomi’’. Dakle Njegoš nije dobar po današnju omladinu, jer konstatuje u svom djelu i osuđuje univerzalne ljudske slabosti PLAHOST i LAKOMOST na razne vrste POSLASTICA kroz tada aktuelni motiv jednog istorijskog događaja. A taj istorijski događaj dešava se u trenutku kada su sve naše zemlje osvojene od strane Otomanske imperije. Samo pisanje ,,Gorskog vijenca’’ dolazi u trenutku kada je većina našeg naroda i dalje u turskom ropstvu. A Šerbo još kaže kako se sa Njegošem kao parolom išlo u sve ratove u poslednjih 150 godina.
Možda je zaboravio da je jedva vijek prošao od kada su Turci i konačno protjerani sa ovih prostora. Možda je zaboravio šuckore, hrvatsko cvijeće i svog Osmana Rastodera. Možda ćuti o tome koliko su pripadnici njegovog naroda krivi što je jedan istorijski događaj iz jednog književnog djela i dalje aktuelan. To jasno pokazuje ko od tih vremena nije odmakao, ko žali za POSLASTICAMA i ko nama koji smo i prije 100 godina bili spremni da ih prihvatimo kao dio svoga naroda to u stvari ne da. Ne da nam onaj ko osvajanje ovih prostora od strane Turaka naziva ,,okupacijom’’ pod znacima navoda. Pa kaže da su Turci bili jedini ,,okupatori’’ pod kojima je preživjelo svo nasleđe, jezik i kultura autohtonog stanovništva. Turci nas nisu osvojili izgleda, niti okupirali već su došli i u godinama nakon Marice i Kosovskog boja, otvorili turističku agenciju i agenciju za zaštitu spomenika. Zna to više puta razarana Pećka patrijaršija, zna to Studenica koja je tri vijeka bila bez krova, zna Gradac,zna Žiča, znaju mošti Svetog Save koje su spalili sigurno zbog toga da bi nam sačuvali nasleđe, znao je to patrijarh Arsenije Čarnojević pa je od dobra vodio narod u seobu, zna to danak u krvi koji je sigurno bio dobrovoljni čin. Zna to vrlo dobro Ostrog koji su morali časni Crnogorci da krvavo brane. Zna to i Cetinjski manastir koji je više puta razaran. Ali zanemarimo sve to, zaboravimo sve to, i prihvatimo samo jedno - Njegoš ne valja, Njegoš nije savremen, omladina ga ne može razumjeti. Razumjeti se može Osman Rastoder i to će vam Šerbo lako objasniti.
PLAHOST i LAKOMOST kroz koje se dobijaju POSLASTICE danas se ne projavljuju više u primanju islama, danas se projavljuju u antisrpstvu i proganjanju Njegoša. To je uslov koji se zahtijeva. PLAHI i LAKOMI u Crnoj Gori, bili oni muslimani ili ne, kivni su na Njegoša samo zato jer ih je poznao. Pa su se stoga i združili da otrov svoje adske duše na ovaj kamen ( Petar) pljuju i da od demonskog mesije, PLAHI i LAKOMI ubiraju POSLASTICE, a poštene i časne Srbe-Crnogorce svađaju sa poštenim i časnim Bošnjacima-Muslimanima koji žele da žive u miru.
Šerbo milicajskim korakom poželje da krene nazad. Umorili su se i on i novinar što Njegoš pred njegovim riječima ćuti kao što je i Vukašin iz Klepaca ćutao pred ustaškim nožem. Zamisli se i nasloni opet na onu karijatidu. Snažan bol prostruji glavom. On se opipa, vidje da na sebi nema više milicajskog odijela. Pogleda u ono nebo iznad sebe i vidje ga plavlje nego dok nigdje nije bilo tako plavo. A onda se užasnut osvrnu oko sebe. Mnogo svjetine, zastava, a iznad svega toga kapelica. Nešto mu prereza grudi i on pade u vatru u kojoj vidje da je zadnji kamen na ogradi oko kapelice Svetog Petra Cetinjskog na vrhu Lovćena postavio nasmijani Iso Mahmutbegović. Postavio ga je on u obnovljenu kapelu još onoga dana, sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je odbio da je ruši zajedno sa onima koji su tada bili plahi i lakomi, a nisu bili muslimani. Dok je narod na vrhu Lovćena pred svojom kapelom proslavljao dan Njegoševog rođenja, Iso, taj pravednik i čovjek, prišapnu na uvo Šerbu : ,,Ne trebuje carstvo neljudima nako da se pred svijetom ruže’’.