Piše : Borivoje Ćetković
Kao što se i očekivalo, kadije Ustavnog suda odlučile su da odredbe izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, kojima su smanjene naknade korisnicama prava po osnovu rođenja troje i više djece, nijesu u suprotnosti s Ustavom.
Još u doba italijanske renesanse, Nikola Makijaveli je učio da moćni određuju šta je pravo ili krivo- tako je, dakle, bilo, i ostalo je tako. U haotičnom društvu kao što je naše, gdje postoji pravna anomija
(bezvlašće) ,,institucije” sistema donose odluke koje su u interesu gospodara i njegovih ,,elita”, i koje su, bez sumnje, dobile puni blagoslov stranih gazda. Sud je potvrdio ispravnost vladine politike – sa spasenjem sistema treba početi od najsiromašnijih i najugroženijih građana i građanki. I krenulo se od majki – smanjili su im mjesečna primanja sa 336 na 264 eura i sa 192 na 144 eura. Da to nije urađeno, došlo bi, kako tvrde u Vladi, do ,,kolapsa javnih finansija”(!). To je, dakako , početak. Na udaru vladinih ,,reformi”, planiranih vani u Briselu i Berlinu, našla se sirotinja- ,,stezanje kaiša” pogađa isključivo nju, dok se pljačkaških kapitalista- bogataša ne dotiče. Bogatstvo stečeno kriminalom, švercom, nezakonitim načinom je zaštićeno, institucije režima garantuju mu pravnu sigurnost. Tako stečeno bogatstvo je doživotno i može biti oporezovano ili pak oduzeto samo promjenom sistema- nacionalizacijom opljačkanih društvenih i državnih dobara.
Za ogromnu većinu stanovnika u divljem, gangsterskom kapitalizmu život je postao patnja. U novonastalim društvenim odnosima najveće žrtve su žene- mučenice. Svojim novim gazdama- novoj ,,gospodi” su sluškinje, pristavkinje, momkinje - ne smiju reći neću i ne mogu.
Neoliberalni kapitalizam je ne samo krajnje nehuman sistem već je i skroz- naskroz iracionalan. Zar zaista nije krajnje iracionalno da ovaj naš lupeški, tlačiteljski režim treba da spasavaju baš oni ( sirotinja) koji su najviše izrabljivani, tlačeni? To je bitna činjenica koje moraju biti svjesni svi obespravljeni, životno ugroženi, neslobodni, to jest najbrojniji dio stanovništva Crne Gore. Vakat je da podignemo glavu, da političkim prkosom, masovnim, osmišljenim protestima krenemo u rušenje diktature i da otvorimo puteve stvarne demokratije i slobode.
Korisnice naknada po osnovu rođenja troje i više djece protestovale su ispred Skupštine skoro mjesec dana. Tridesetak žena štrajkovalo je glađu 11 dana. Potresne scene nesrećnih žena koje su ležanjem na ulici primorane da glađu ostvaruju pravo na svoj život i život svoje djece, najveća su bruka i sramota ovog kriminalizovanog bezdušno- pljačkaškog režima, nezabilježena u regionu, a i šire. Međutim, za vlastodršce to je i normalno i moralno, dio je svakodnevnog života, odavno su izgubili sposobnost da se zacrvene- stida nemaju, obraza nemaju i, što je najvažnije, nemaju razloga da se plaše građana –podanika i razjedinjene opozicije, predvođene nezamjenljivim liderima.
Protesti majki treba da prerastu u široki, opštenarodni emancipatorski pokret, da budu njegov nukleus i da u fokusu svog političkog djelovanja imaju prevashodno socijalna, klasna pitanja. Treba im podrška svih: borbene opozicije, pravih nevladinih organizacija, stručnih udruženja, časnih pojedinaca, napaćenog, ali nažalost, dobrim dijelom još uvijek uplašenog naroda.
Gospodareva diktatura nikada nije bila ranjivija nego što je danas. Stanje u zemlji (socijalno, ekonomsko, političko) nikada nije bilo gore. Haos. On, gospodar, se povukao- vuče konce s mjesta predsjednika DPS-a. Montirani procesi, skandali, afere, širenje mržnje preme Rusiji i ruskom narodu, veličanje NATO-a, prekrili su medijski prostor.
A i tamo gdje nas gospodar vodi i gura na silu, stanje nije kakvo je bilo ni kakvim ga prikazuju režimski poslušnici.
Pomenimo EU. Ona nije više ono što je bila- nije onakva kakvom je opisuju naši vrli evrofili. Evropa je na granici pucanja. Između ostalog, potresaju je ekonomski i politički izlazak Velike Britanije, grčka dužnička kriza, monetarna politika, pad produktivnosti, napetost između EU i Rusije, migrantska kriza. Pominju se i podjele među članicama EU- na vodeće zemlje koje vuku naprijed ,,većom brzinom”, i one slabije koje ih slijede. Gdje ćemo se mi naći ako i kada budemo primljeni u EU, nije teško pretpostaviti.
Ni za novu američku administraciju nismo više ono što smo bili krajem devedesetih godina.
Ovo, dakle nije 1999. već 2017. godina.