-Pi­še: Milisav S. Popović

Bio je poslednji od svoje loze... poslednji iz vrste. Jiruma su ga zvali oni kojima je dozvolio da mu ime dozvole. Živio je s kraja pogleda, skačući po granama gustine, jedući kruš­ke i šargarepe i posmatrao kako doline rude kad sunce zađe. Nije volio da zu­ri mnogo u nebo, jer je znao da će otud propast sti­ći... onda kada dan za propast dođe. Zvijezde koje je tražio na­la­zio je tu - pod njim, ut­kane u ći­lim šume. A šuma i ono brdašce u sredini bi­li su sve što je želio i umio da poznaje. To mačkoliko stvorenje, repa kitnjastog kao u pauna, naučilo je da bude srećno s onim što je zateklo... nikad ni ne pomislivši na to šta bi sve imao, da mu sudba nije prethodno mnogo toga uzela - pa posvuda izg­ubila. Nije se osvrtao, jer je ispred bilo mnogo čega drugoga. Divno je, zna­te, vazda tu, samo suze nekome bu­du tako guste... pa divno odluta.
Šapice su mu skoro pa ti­ho ga­zi­le... ali su oči bile glasno zelene. A takve su brze i pjevljive kao rosa što zelenz­bori dok naježi kožu trave kada je kapima presvuče.
* * *
Avaj, dođe jutro kada mu oštri mi­ris s neba dojuri i štip­nu nozdrve.
Sprema se! Tu je! Nadomak! Spasavaj se! Spasi sve!
Kao što su proročanstva nagovješ­tavala, odnekud odozgore stizala je velika nevolja. Tamni Studenac. Tako teš­ka hulja. Išao bi od svijeta do svijeta... i noću, kada je tmina najdeblja, pritjerao bi vodu da proguta šume i na njihovo mjesto ostavljao mora slana.
Jiruma je bio od one vrste koja je Tamnog Studenca mogla da osjeti danima prije dolaska. Poslednji koji su uspjeli da ga zadrže bijahu njegovi roditelji... spriječili su ga, ali su to skupo platili. Studenac ih je maglom ispio. Bio je tek mače kada se nemilo dogodilo. Od tuge se malo pokvario... oči su mu postale zagasito zelene, a kitnjasti rep ostao neraširen.
Ali i takav, znao je šta treba raditi. Jer postoje znanja koja se kr­vlju prenose. Kao što ljubav ne treba uči­ti - voljeti se umije kada za tim i nema potrebe. Zar ne?... ili tako bješe sa patnjom?
Počeo je da juri kroz šu­mu i njuš­ka posvuda. Treba naći četiri stotine Felina! Sitne stvorove što se hrane prašinom i spavaju u skrovišt­ima ispod lišća, zemlje, kamenja. Okrugli, sa uspravnom petljicom iznad glave.... li­či­li su na podeblje lukovice.
“Moram ih naći! Ukupno četiri stotine! Treba ih odnijeti na ono brdo! Pa ih zamoliti da zasvijetle. Samo Felini imaju moć da Tamnog vrate u njegove nebeske jame.”
Svjetlost Felina je rijet­ka pojava. Malo ko joj je svjedočio. Ali oni koji pamte - sjećaju se kako je samo jarka. Kamelidi, Marsupilamci, čak i podmukli Banšiji kao najdugovjekiji isto će reći... sjaj Felina svaki mrak za sku­te počupa.
Mada, čudna su to i lijena stvorenja. Čak i da im zaprijeti sopstvena propast, neće se potruditi da otvore oči, a kamoli da samovoljno krenu u odbranu luga. Zato je Jiruma trčao, grebao ispod svakog žbuna... ostajao bez daha pok­ušavajući da nađe svakog do zadnjeg broja. I našao ih je, ali svega trista devedeset pet. “Nedovoljno. Ali moram da probam! “
Bi­li su mrzovoljni, ali se u nekoliko dana nakaniše da dogegaju do brda. Pa još nekoliko da se na njega ispenju. Kad god bi zabauljali ili naprasno se nasrdili, Jurima bi pritrčao, polizao im okrugle obraze... pružio fine prašine da malo prezalogaje. Na kraju ga svaki Felin posluša i na vrh brda stade. Poređaše se. Pogledaše u nebo visoko. Oluja je stizala. Ni­kud zvijezda da se prikaže. Vjetar bješe koš­uta na kojoj je Tamni Studenac jahao. Sve ih strava stegnu. Na prečac! Svih trista devedeset pet Felina zinuše od užasa. Među njima jedino Jiruma znade šta dalje. Spu­sti pogled... glas poteče, ne zasmeta mu huka mraka i meko reče: “Blistajte.”
Talasi svjetlosti krenuše... prekriše prvo brdašce, preliše se po proplanku. Potom cijela šuma zablista. Pa se patina sjaja uspe kroz stabla, kroz grane i lišća, te krenu ka gore... ali, ali... oluja se ne zauzda?! Falilo je onih nedostajućih pet Felina.
Jiruma shvati da nema pomoći... da nema dovoljno snage... osjećao je gladne poglede Tamnog i apu mora slanog. Posmotri okolo... na te njegove divne drugare što su blistali baš onako kako su bajke kazivale... tu šu­mu koja je bila divnija od svake balade... na ono mjesto gdje je ostao sam, kao mače... i gdje su mu zelene stvari zagasle. Sklopi oči, šapnu:
“Zaustavite svaki sat, rijeku da ne teče... ne može bi­ti kraj! Ako si i kap, stvoren si od onog od čega su pravljene kiše. Olujo!, ima u meni oluje više!”
Rep se rastvori, raširi kao kod pauna... sa svakog od pet du­gih pera pokulja bijela vatra. Ono što nijedan od predaka nije znao, Jiruma saznade...
Postoje u meni tajne baklje!
Krik sa neba. Nestade zla. Uteče tmina sa oblaka. Zvijezde od šoka prestadoše da trepere. Šuma bi spašena. Sve se svede.
Bješe to pr­vi put da je svjetlost mirisala. Ikada.

* * *
Zaustavili ste svaki sat, rijeku da ne teče... Ono što je peklo, prestalo je da peče. Mojih ste trista devedeset pet Felina, darovali ste mi duše za nekoliko čovjeka. Zahvaljujući vama, saznao sam kako je (na tren) bi­ti Jiruma. Ovo je četiri stotine i prva priča. Dan kada je svjetlost postala čista.
(Autor je knji­žev­nik)