- PIŠE.: VUKIĆ GARO BRAJKOVIĆ

Čo­vje­če, svi­jet je odav­no tvoj, tvo­je je i Sun­ce i knji­ga je tvo­ja sa to­bom. Tvo­je ve­li­ko sr­ce je ve­li­ko i lje­po­ti sve­vid­ne zje­ni­ce.
Čo­vje­če, tvo­je su šu­me i pti­ce i bi­stri iz­vo­ri. Ko­rak ti je sve­vi­dan i kod vi­da i vi­do­kru­ga. Ra­ši­ri kri­la svi­je­tu u sve­vje­ko­ve. Kod sve­vje­ko­va je i zlo, čo­vje­če, koje oti­ma du­šu svi­je­tu, oti­ma i sun­ce i pro­lje­će i cvi­je­će, osmi­jeh i kod igre oti­ma i mo­sto­ve ru­ši. Čo­vje­če, lje­po­to, knji­gu zlo pr­lja i knji­gu i slo­va da­vi i du­še tru­je u sve­ka­za­nju kod ro­đe­nja. Ne daj, čo­vje­če, zlu svi­je­tu ru­ke. Ne daj Sun­ce. Ne daj, lje­po­to, lje­po­tu zlu. Opa­ko zlo se mno­ži u svi­je­tu. Zlo se u svi­je­tu, čo­vje­če, mno­ži, uni­šta­va sve što je do­bro. Od­rek­ni se, čo­vje­če, od zla, od­rek­ni se zlo­tvo­ra, ve­li­kih i ma­lih, vi­đe­nih i ne­vi­đe­nih, bje­ži od zla. Bje­ži iz kob­nog na­ruč­ja zlo­tvo­ra, bje­ži, čo­vje­če, od zla, bje­ži iz ru­ku ne­čo­vje­ka, od zla sklo­ni i gla­vu, pu­sti zlo ne­ka se na­đe u ko­ži sop­stve­noj i da se iz­gu­bi u vre­me­nu i vre­me­ni­ma. Na­đi i pu­sti bra­to­lju­blje svi­je­tu, do­ne­si mi­lost bo­go­lju­blja ku­ći. Uči­ni svi­jet bla­gim da na­đe to­plo­tu čo­vje­ka, kao ne­bo sun­ce. Idi još da­nas ne če­kaj sju­tra. Ne uzi­maj od zlih lju­di ni hljeb na­pa­će­ni. Ne uzi­maj ni­šta od zlih lju­di, ne uzi­maj iz zlo­kob­nih ni vo­du, i vo­du su iz­mu­či­li. Ni slu­čaj­no ne pu­sti ni su­zu u oko, od­ba­ci od se­be sve mu­ke i sva zla. Ne, ne mo­že bi­ti čo­vjek ko­ji zlo na­đe i zlo iz sr­ca pu­šta. Ne mo­že bi­ti čo­vjek ko­ji ra­nu ko­pa u ljud­skoj du­ši. Ne, ne mo­že bi­ti čo­vjek ka­da otrov u sr­ce no­si i tru­je i mli­je­ko u dje­te­tu. Čo­vje­če moj, od­bra­ni su­zu, od­bra­ni maj­či­no mli­je­ko, od­bra­ni ze­mlju, od­bra­ni se­be. Iz­gr­di gr­di­la svi­je­ta, opa­ke is­tje­raj iz sr­ca, zle iz oka iz­ba­ci, iz ku­će zlo­tvo­re is­tje­raj.
Sve­žde­re is­tje­raj iz ze­mlje i sa ze­mlje i sa­ču­vaj i gla­vu jag­nje­tu i gni­je­zdo pi­le­tu. Zlu kli­cu pre­pu­sti da je mut­na vo­da od­ne­se. Osta­vi zle ku­će, zlu ze­mlju, zloj ku­ći za­tvo­ri zlo­pro­zor i zlo­vra­ta i zlo osta­vi da se uda­vi u zlo­da­noj ko­ži. Ha če­ti­ri stra­ne svi­je­ta, čo­vje­če, oči­sti ze­mlju od sve­bo­le­sti zla i li­ce od mi­le­ti, ko­ja da­ne tam­ni i da­vi, do­zo­vi pti­ce da le­te gni­je­zdu, pje­smu, čo­vje­če, do­ne­si u sva­ku ku­ću i oči ko­je igra­ju i sre­ću no­se, sve­lju­bav sva­ko­dnev­no svi­je­tu ša­lji br­zo­jav­no. Po­zo­vi ko­li­jev­ku da uto­pli sr­ce i pje­sma da pro­bu­di ze­mlju. Bez ko­li­jev­ke ne­ma, čo­vje­če, dje­te­ta, ne­ma ko­li­jev­ke bez lju­ba­vi, bez čo­vje­ka ne­ma pu­ta, ni ži­vo­ta.
Bez lju­ba­vi ne­ma čo­vje­ka. Bez čo­vje­ka ne­ma svi­je­ta. Bez oka ne­ma vi­da, bez svje­tlo­sti ne­ma vi­đe­nja, a sve­ka­pi ne­ba do­đu na ze­mlju.
Su­za sva­kog oka stig­ne u sr­ce.
Čo­vje­če, ne­moj ša­pu­ta­ti glu­vom vre­me­nu.
Čo­vje­če, tvo­je su ru­ke od su­vo­ga zla­ta, tvo­ja je du­ša sve­vid­na, sli­je­pom svi­je­tu otvo­ri oči.
(Autor je pje­snik)