PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U rodnom selu Sovljaku mali Brana je imao idealne uslove da se neposredno susrijeće sa prirodom i da uživa u njenim čarima. Kao dijete i dječak se igrao po mnogim okolnim livadama, pašnjacima i šumarcima. Bio je, inače, član veoma brojne porodice. Ukupno je bilo jedanaestoro djece, pri čemu je Brana bio najstariji muški potomak, ali je, po starosti, ispred njega bila jedna od sestara. Idilički seoski uslovi života su mnogo uticali na malog Branu, tako da je trajno zavolio prirodu, što se odražavalo i kasnije tokom čitavog života. Veoma brojna porodica i česta sudska gonjenja su imala za posledicu da su Jeremići neprekidno trošili i gubili svoju imovinu. Naime, velike nepokretnosti koje je vrijedni djeda Jeremije stekao ubrzo su se morale rasprodati, kao što je bio slučaj i sa povećim imanjem (okućnicom) u samom selu Sovljaku. Taj najznačajniji dio njihove imovine je kupio njihov kum Svetozar Jovanović, ugledni trgovac iz Zemuna. Od tog čovjeka je Branin otac Marko uzeo jednu poveću livadu pod napolicu kako bi je obrađivao i od godišnjeg prinosa obezbjeđivao sredstva za život svoje mnogobrojne porodice.
Branin otac Marko je bio veoma obrazovan čovjek, završio je bogosloviju, kao i njegov brat (Branin stric) Janko. Kada je Marku umrla prva žena, on se ponovo oženio, ali mu je time (na osnovu crkvenih kanona) bilo onemogućeno da se i dalje bavi svešteničkim poslom. To je, razumljivo, odmah uslovilo pogoršavanje materijalnih uslova života čitave familije Jeremić. Branina majka Ana (rođena 1848. g.) se trudila da, i u takvim veoma nepovoljnim okolnostima, obezbijedi koliko-toliko ugodne uslove života svoje djece. Bila je izuzetno blage i emocionalne naravi, veoma radna i strpljiva žena, inteligentna i požrtvovana. Ona je mnogo uticala na svoga sina Branu i ostavila u njegovom srcu i duši ogromnu i neizbrisivu ljubav koju je prema svom roditelju gajio do kraja života. O svojoj majci je uvijek sa izrazitom toplinom i nježnošću razmišljao i pisao u svojim sjećanjima da bi svagda za nju uvijek govorio kako je bila „najpametnija žena”.
U svojim kasnije objavljenim i sačuvanim uspomenama iz najranijeg djetinjstva, Brana ne evocira sjećanja na pojedine događaje, izuzev da je posjetio Ub kada mu je bilo pet godina. Tada ga je otac odveo u susjedni gradić na kolima u koja su bili upregnuti volovi. Kako su se volovska kola polako kretala, to je on imao vremena da, kao znatiželjan i bistar dječak, pažljivo posmatra okolne predjele. Bilo je to za njega novo iskustvo, prva promjena neposrednog okruženja, koje mu je ostalo trajno utisnuto u sjećanje. Kada je Brani bilo sedam godina njegova brojna porodica se odselila iz Sovljaka u Ub, gdje je njegov otac kupio jedan manji plac na periferiji, u tadašnjem Kaljavom sokaku. Tu je ubrzo sagradio kuću u kojoj, međutim, budući znameniti filozof i naučnik nije dugo živio. Osnovnu školu u Ubu je Brana upisao u jesen 1882. godine. Upravo tada je njegov otac odlučio da promijeni prezime: umjesto Jeremić uzeo je Petronijević. To je uradio kako zbog poštovanja prema svome ocu (Braninom djedi) Petroniju, uglednom i čestitom građaninu, tako i zbog toga da bi poštedio svoje potomstvo od stalnih represivnih mjera tadašnjih državnih vlasti na čijem čelu se nalazila dinastija Obrenović, koje su bile usmjerene protiv Jeremića kao tradicionalnih pristalica Karađorđevića.
Osnovnu školu je Brana završio kao najbolji i najbistriji čak svoje generacije. Stalno je, još od početka školovanja, pokazivao svoju izvanrednu bistrinu i pamćenje tako da je lako savlađivao gradivo i nije mu bila potrebna neka veća priprema kući. Bio je pažljiv i uredan učenik koji se isticao u svemu, a znanjem je prednjačio. Dobijao je pohvale od svoga učitelja kao najbolji u školi. Brani je godilo to što su ga hvalili i ostali đaci, njegovi drugovi, kao veoma dobrog učenika pa je stekao samopouzdanje. Na kraju svake školske godine je, kao odličan đak, dobijao na poklon knjige. One su na njega vršile veliki uticaj, zavolio ih je i mnogo vremena posvećivao čitanju njihovog sadržaja. I od ranije je njegova porodica posjedovala solidnu biblioteku koja je pripadala svešteničkoj tradiciji u kojoj je knjiga uvijek bila drag i dragocjeni dio životnog i duhovnog blaga. „U svakoj od četiri godine – piše Petronijević kasnije u svojim uspomenama – koliko je trajala (osnovna škola), spadao sam u prve đake i dobijao na kraju školske godine knjige, a u četvrtom razredu ne samo da sam bio `najbolji đak` nego sam se vidno isticao nad svojim drugovima. U meni se već tada pojavilo izrazito osjećanje i ubjeđenje da sam nešto više od svojih drugova i da mogu postići više od njih”.
Poslije završetka osnovnog obrazovanja postavilo se pitanje daljeg nastavljanja škole. Situacija u kojoj se tada nalazila porodica Petronijević nije bila ni malo ružičasta. Veoma brojna porodica je zahtijevala skroman i štedljiv način života i nije bilo dovoljno sredstava da se pojedini članovi posebno potpomažu. Branin otac je bio pisar u sovljačkloj opštini, ali je, pored plate od redovnog posla, uspijevao da stekne i dodatna finansijska sredstva time što je, kao pismen i obrazovan čovjek (istina služio se starim pravopisom), često privatno pisao molbe, zahtjeve, žalbe i razne predstavke koje su ljudi podnosili opštinskim ili sudskim vlastima. Pored toga je Marko u svojoj kući, koja je bila dosta prostrana (ali napravljena od „slabog” materijala), otvorio malu kafanu gdje su svraćali ljudi iz okolnih mjesta da predahnu i popiju čašicu pića. Ipak, u toj kafani je Branin otac imao više posla kao pisar nego kao gostioničar. Međutim, i pored toga, svi porodični prihodi su bili isuviše skromni za tekuće izdatke, tako da se postavilo ozbiljno pitanje u kojoj daljoj školi treba mali Brana da nastavi obrazovanje. Majka je zastupala mišljenje da joj sin treba što prije da dođe do „kore hljeba”. Zato je predložila da upiše neki od brojnih zanata čime bi se što prije osamostalio, i time istovremeno mogao pomagati i svoju brojnu porodicu. Otac je, međutim, bio drugačijeg mišljenja.
(Nastaviće se)