Vojislav Budo Gledić
I nakon završetka niže gimnazije, slično kao i prilikom završetka osnovne škole, ponovo se postavilo pitanje daljeg nastavka obazovanja veoma talentovanog Branislava. Jasno je bilo da su materijalne mogućnosti njegove porodice bile nedovoljne da bi mogla plaćati izdržavanje malog Brane izvan svoga doma. S druge strane, kao izuzetno bistar i odličan učenik on nikako nije smio ostati na pola puta pa su Branini roditelji nastojali da mu, i pored svih teškoća i prepreka, obezbijede dalje obrazovanje. Postavila se alternativa da li da nastavi učenje u učiteljskoj školi ili gimnaziji. Majka je bila za prvu mogućnost, jer bi time njen sin odmah nakon završetka škole stekao diplomu učitelja i odmah imao obezbijeđen posao. Zvanje učitelja je bilo cijenjeno i omogućavalo mnogo povoljnije uslove života u odnosu na one koje su mu se mogli pružiti u porodičnom okruženju. Osnovnih škola je bilo poprilično, pa se osjećao nedostatak stručnog kadra iz te oblasti.
Branislavov otac, međutim, nije previše insistirao da njegov najstariji sin upiše učiteljsku školu, iako je i on imao mišljenje da bi najbolje bilo da se što prije osamostali, da što prije stigne do neke diplome. Otac je, ipak, svome sinu ostavio da se sam opredijeli o daljem toku školovanja. Uvidio je da bi bilo nepravično da svome sinu nametne životni poziv koji se ne bi uklapao u njegove mladalačke želje. Ovdje treba ukazati da na maloga Branu nije vršio čak nikakav pritisak ili mu sugerisao da se upiše u bogoslovsku školu. Iako svršeni bogoslovac, iz poznate svešteničke porodice, otac Marko, naime, nije insistirao da mu sin nastavi svešteničku tradiciju, iako je to bilo uobičajeno u tadašnje vrijeme, tim prije što su sveštenici bili veoma cijenjeni i imali dobre uslove za život. Vjerovatno je mali Branislav, opijen naukom i već pomalo upućen u astronomiju i hemiju, bio kategorički odlučan da se nikako neće opredijeliti za zanimanje koje ga nije privlačilo niti je u njemu izazivalo nikakvu pozitivnu emociju.
Branislavova velika upornost i doslednost, koje su ga krasile tokom čitavog života, uticale su da su konačno roditelji popustili i omogućili svome sinu da nastavi školovanje u višoj gimnaziji. Takva škola, međutim, nije postojala u Valjevu pa je trebalo za Branu obezbijediti uslove života u drugom gradu gdje je postojala takva obrazovna ustanova. Otac i sin su se saglasili da je najbolje školovanje nastaviti u srpskoj prestonici Beogradu. Kada je 1890. godine petnaestogodišnji Branislav, u pratnji svoga oca, stigao u prestonicu, gdje se silno iznenadio veličinom i izgledom tog grada, nije ni slutio da će tu provesti najveći dio života. Otac je svoga sina odveo kod kasacionog sudije Srete Popovića, prijatelja, kojemu je žena bila sestra njegovog kuma Svetozara Jovanovića. Marko je svome prijatelju izložio situaciju posebno ističući činjenicu da se radi o veoma dobrom i poslušnom dječaku, kao i izuzetno bistrom i neobično nadarenom učeniku. Popović je pažljivo saslušao Markovu priču i prihvatio da primi njegovog sina u svoju kuću, ali ne odmah nego da se malo pričeka kako bi se nakon prvog tromjesječja vidjele prve ocjene u školi. Međutim, Sreto Popović je upravo tada umro tako da nije više bilo nagoviještene mogućnosti da se pomogne malom Branislavu u smislu njegovog boravka u domu kasacionog sudije.
Već na samom početku školovanja u Beogradskoj višoj gimnaziji Branislav je pokazao izraziti talenat, znanje i upornost u radu. Mnogi njegovi drugovi su molili odličnog Branu da im pomaže u učenju i savlađivanju težih partija gradiva kako bi dobijali što bolje ocjene. On je, naravno, udovoljavao tim molbama i time istovremeno upoznavao mnoge ugledne porodice. Ubrzo je Brana stekao veliki ugled u školi, ne samo kao odličan učenik već i kao veoma sposobni pomagač („instruktor”) slabijih đaka tako da su mnogi od njih željeli da imaju tog druga u svom neposrednom okruženju. To su podržavali i mnogi ugledni i imućni roditelji tako da je Brana imao mogućnosti da, uz minimalnu pomoć svoje porodice, nastavi školovanje u Beogradskoj gimnaziji gdje je neprekidno briljirao znanjem i stekao veliku popularnost i poštovanje kako učenika tako i svojih nastavnika.
Poslije briljantno završene gimazije ponovo se postavilo pitanje daljeg Braninog školovanja. On je već u gimnaziji, pod posebnim uticajem profesora Milana Ševića, koji je bio doktor lajpciškog univerziteta (doktorirao je sa temom o Dositejevom prosvjetnom radu), mnogo zavolio filozofiju.
Međutim, mogućnost da Petronijević i dalje živi u Beogradu, tako da daje časove slabijim učenicima, da ih podučava i da im pomaže, bila je svedena na minimum. Branislavu je jasno bilo da bi takav rad, kada bi morao svakodnevno da podučava lošije učenike, predstavljao ogromno opterećenje za njega i potpuno ga odvratio čak i onemogućio od bilo kakvog iole ozbiljnijeg i dugotrajnijeg izučavanja nauke i filozofije. Kada je želio da se upiše na filozofiju u Beogradu, na Velikoj školi, pokazalo se da bi to za njega bilo „samo gubljenje vremena”. Naime, ugledni i poznati profesor filozofije Ljubomir Nedić (1858–1902) bio je tada teško bolestan pa praktično više nije ni izvodio nastavu. Inače, Nedić je bio izuzetno značajna i poznata kulturna i javna ličnost; posebno se isticao kao izvanredno kreativni književni kritičar, ali i kao profesor psihologije i logike na Velikoj školi. Veoma obrazovan i plodan pisac, uz to izvanredno elokventan i jasan predavač, privlačio je pažnju mladih ljudi željnih znanja i obrazovanja. Upravo je Branislav želio da sluša predavanja tog uvaženog profesora, ali mu se, nažalost, nije pružila prilika. Stoga je, na samom startu, sve ostale solucije studija na Velikoj školi Petronijević smatrao gubljenjem vremena. Osjećao je veliku unutrašnju snagu da može brzo, efikasno i lako da savlada i najozbiljnije filozofske studije.(NASTAVIĆE SE)