Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
1. avgust
Juče sam pokazivao pismo Lavu Nikolajeviču, dobijeno od jednog mog bliskog prijatelja sa fakulteta, socijaldemokrate Aleksandra Rufina, koji je bio u zatvoru u Blagovešćensku na Amuru. On je osuđen na godinu dana zatvora za učestvovanje u generalnom štrajku radnika 1905. godine. Tada je Rufin bio drug sa predsjednikom radničkog udruženja iz jednog od većih sibirskih gradova, koje je brojilo oko sedam hiljda članova. Ja sam ga znao kao veoma energičnog, sposobnog, poštenog i iskrenog čovjeka.
Dok sam bio u Jasnoj Poljani, saznao sam za njegovu adresu preko njegove žene u Moskvi i poslao mu pismo u zatvor. Evo, dobio sam i odgovor od njega.
Pokazalo se da preživljava bolan preokret u duši, procjenjujući iznova svoja prethodna ubjeđenja i u svojim novim razmišljanjima neskriveno se približio mislima i osjećanjima, koja su svojstvena pogledima na svijet Lava Nikolajeviča. Na kraju pisma Rufin me je molio da mu po svaku cijenu pošaljem ili jednostavno zamolim Lava Nikolajeviča za njegov portret, na kojem bi on napisao nešto što bi se odnosilo na njegova razmišljanja ili duševna preživljavanja.
Rufinovo pismo je mnogo uznemirilo Lava Nikolajeviča. Na osnovu prvih rečenica njegovog pisma on je odmah procijenio njegovu inteligenciju i iskrenost. Zatim se detaljno raspitao o Rufinu kod mene i čvrsto odlučio da mu odgovori na pismo.
– Treba pomoći ovom nestrećniku – rekao je on.
Danas je ispunio to obećanje. Na pozadini svoje slike napisao je: „Postoji francuska izreka: Les amis de nos amis sont nos amis“. (Drugovi naših drugova su i naši drugovi.) Smatrajući vas bliskim čovjekom mog prijatelja i vi ste moj prijatelj i zato vam ispunjavam želju. Lav Nikolajevič.
1. avgust 1910. godine
Kod nas postoje takva uvjerenja i osjećanja, koja nas zbližavaju sa svim ljudima, a ima i takvih ubjeđenja, koja nas razdvajaju. Treba se pridržavati ovih prvih i prema njima se upravljati u životu i baš naprotiv, uzdržavati se i biti mnogo oprezan prema osjećanjima, koja nas razdvajaju, a ne zbližavaju“.
Lav Nikolajevič nije odmah mogao da sroči napisanu zamisao, već je u toku pisanja nekoliko puta ispravljao.
Nakon nekoliko sati, pošto smo se vratili sa jahanja, zamolio me je da u pismu riječ „svim“ podvučem.
Dobre su vam ove knjige Lave Nikolajeviču, rekao sam mu, pregledajući korekturu knjige „Razmišljanja o životu“, dok je Lav Nikolajevič sastavljao posvetu na svojoj fotografiji, koju će da pošalje Rufinu. Tom prilikom on je „Razmišljanjima o životu“ dao novi naslov i nazvao ih „Putevi života“.
– Iz vaših usta u božije uši! – odgovorio je Lav Nikolajevič. –Ponekad i ja tako pomislim, a ponekad se dvoumim.
– Ja sam sad prelistavao „Samoodricanje“.
A, ta vam je mnogo dobra.
Između ostalog, jutros mi je Lav Nikolajevič pričao u kabinetu:
– Danas je Sofija Andrejevna tako ... (opisujući i pokazujući šakom) Bolje da ne pričam, reći ću nešto ružno. Ona je ... uznemirena.
Poslije ručka ja sam svratio kod Lava Nikolajeviča da uzmem pismo za Čertkova, koje je napisao Čertkov po zahtjevu Lava Nikolajeviča V.L. Burcovu u Pariz i poslao mu ga na pregled, a takođe i pisma Burcova upućena Vladimiru Grigorjeviču i Lavu Nikolajeviču. U pismu je Burcov raspravljao o svojoj omiljenoj temi, kako se suprotstaviti provokacijama. Ja sam takođe uzeo i knjigu „Putevi života“ da unesem neke dopune, jer nije bilo sve pripremljeno.
Izašao sam. Lav Nikolajevič je odmah za mnom pozvonio i ja sam se vratio. To ste opet Vi? Ja sam očekivao da će doći Saša. Pa, svejedno... Zamolio me je da zatvorim vrata na balkonu. Napolju je bilo kišovito, tmurno i hladno. Zatim sam stavio svijeću na njegov radni sto i okrenuo se prema drugom stočiću da sa njega uzmem šibice.
– Ah, kako je divno, čujem iza svojih leđa Lava Nikolajeviča.
– Šta je divno Lave Nikolajeviču? – okrenuo sam se i pitao ga.
– Vama je nešto smiješno? –Pa Vi rekoste kako je divno...
– Da, ja mislim da je to divno. Ako si bar imalo duhovno bogat, znaš kako to mijenja stvar. Kad iskušaš na sebi nečije loše ponašanje, a ti mu ne uzvratiš istom mjerom, znate kako je govorio Francisko, to je divno, prava radost. Ako uspiješ da natjeraš sebe da tako postupiš i tu neprijatnost ne uzvratiš, onda se to pretvara u sreću.
Malo je zastao i nastavio: – To izgleda paradoksalno i mnogi to ne razumiju, ali je to očigledna istina.
(Nastaviće se)