Piše: Milan Mišić
Balkan se prošle nedjelje oprostio od Džozefa Bajdena, a Džozef Bajden od Balkana. Veteran američke politike (senator je postao još 1972), u poslednjih osam godina potpredsjednik, što će reći nominalno drugi najmoćniji čovjek u najmoćnijoj sili, Bajden (73) našim dijelom svijeta se bavi još od početka 90-ih, kada je, vatreno se zalažući za bombardovanje položaja Srba u Bosni i poredeći ih pritom sa nacistima, stekao imidž jastreba u redovima uticajnih funkcionera Demokratske partije, čiji je lider bio tadašnji predsjednik Bil Klinton.
Aplaudirao je bombardovanju Srbije (i simbolično i Crne Gore) posle propalih pregovora sa kosmetskim Albancima u Rambujeu 1999., da bi, pošto ga je Obama izabrao za svog zamjenika, u njegovoj administraciji dobio ulogu ”balkanskog nadzornika”.
U tom svojstvu u Beogradu je prvi put boravio 2009, kada je sa domaćinima lansirao i danas važeću diplomatsku formulu „da se slažemo oko čega se ne slažemo”. Bilo je to godinu dana pošto je Kosovo, uz američki blagoslov, jednostrano proglasilo nezavisnost, što je u Beogradu bilo povod za veliki protestni miting u organizaciji vlasti koji je završen paljevinom američke i još nekih zapadnih ambasada.
Bajden je potom bio domaćin gostujućim balkanskim premijerima, a prošlog utorka, nešto manje od pet mjeseci prije nego što će on i Obama otići u istoriju, nekoliko sati je proveo u zvaničnoj posjeti Beogradu. Dva aviona sa saradnicima i mnogobrojnim pripadnicima sikret servisa potom su odletjela u Prištinu, gdje je sjutradan takođe na nekoliko sati zvanično posjetio najnoviju balkansku državu čiji je Amerika, pa i on lično, pokrovitelj.
Srbija i SAD znaju gdje su, pa su ovakve posjete po pravilu samo šlag na već gotovoj torti, prilika da se licem u lice sačini inventar takozvanih ”otvorenih pitanja” i stanja preuzetih obaveza.
Vašington i Beograd u tom pogledu imaju standardni ”meni”, na kojem su neke stavke još podvučene crvenom olovkom, kao što su još neriješeni slučajevi nagorele (u međuvremenu iseljene) ambasade, ubistva braće Bitići (tri američka Albanca likvidirani mecima u potiljak dok su, posle okončanja bombardovanja, bili u nadležnosti srpske policije), hoće li Srbija postati ”ruska gubernija”, kako i koliko Beograd utiče na Banja Luku, koliko brzo napreduju pregovori ”Beograda i Prištine”…
Posjeta je imala razumljiv lokalni i regionalni publicitet. Iako su domaćin i gost, Bajden i Vučić, posle razgovora dali prigodne izjave, mediji su nastojali da odgonetnu ”poruku” ovog susreta.
Poruka je ovoga puta više. Među njima je svakako i ona da odlazeća američka administracija dolazećoj ostavlja smiren, ali još zapaljiv Balkan koji ne treba zapustiti.
Može se reći i da je premijeru Vučiću produžen mandat ”faktora mira i stabilnosti”, koji treba da nastavi započeto (raspetljavanje kosovskog čvora, obuzdavanje Milorada Dodika).
Liderima u Prištini je, pak, stavljeno do znanja da ostaju miljenici, ali da moraju da prestanu da budu razmažena i neposlušna djeca. Po prvi put su dobili packe zbog neurađenog domaćeg zadatka (Zajednica srpskih opština) iz briselske škole balkanskog pomirenja.
(Bajdenov pokojni sin, Bo Bajden, dobio je svoj put, pridruživši se tako društvu živih američkih velikana - Bil i Hilari Klinton, Džordž Buš - koji na Kosovu imaju svoje spomenike, bulevare ili butike.)
Primijećeno je da je Bajden u Beogradu ponovo izrazio žaljenje zbog ”kolateralne štete”, civilnih žrtava američkog bombardovanja (operacije ”Milosrdni anđeo’’) – prvi put je to učinio u martu, na 17. godišnjicu – ostavivši one koji su očekivali izvinjenje i kajanje razočaranim.
Velike sile se ne izvinjavaju, a kad se podvuče crta, očigledno je da su Srbija i SAD danas ”prineprijatelji”, što je izraz koji Amerikanci koriste za one zemlje sa kojima su ratovali, pa se pomirili, za šta su najupečatljiviji primjeri Japan i Vijetnam.
Srpsko-američko ”prevazilaženje istorije” podrazumijeva, međutim, da Vašington nastavlja da na svaki način, diplomatski, ekonomski i vojni, podržava projekat međunarodnog priznavanja nekadašnje (mada po srpskom ustavu i dalje sadašnje) pokrajine Kosovo, i da strpljivo, ali uporno, radi na tome da se s tim jednog dana pomiri i Srbija.
Rekao bih da nisu zabrinuti što posle Bajdena u Beograd dolazi ruski premijer Medvedev. Jer, kad se sve stavi na vagu: trgovina, investicije, vojna saradnja, dijaspora i ”meka sila” – zapadni tas ubjedljivo preteže nad onim istočnim. Rusija nam jeste bliža srcu, ali se ipak preračunavamo u eurima, a ne u rubljama.
Srbiji će biti prepušteno da ”balansira” te terazije, ali kad stigne do vrata EU, moraće da ruski prtljag i svoju samoproklamovanu neutralnost negdje usput zaboravi.
Što će, između ostalog, biti posao nekog novog Bajdena.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ‘’Politike’’)