PIŠE: NOVO VUJOŠEVIĆ
U tradicionalnom društvu su se često dešavale čobanske idile. Naravno, postojala je razlika između pastirskih idila. Mnoge idile se ne doživljavaju na potpun i idealan način. One se manje-više približavaju idealnom modelu. Rijetko kad dostižu vrhunac.
Čobansku idilu koju sam doživio kao pastir može se svrstati u one koje se skoro poklapaju sa vrhunskom idilom, odnosno sa idealnim modelom idile.
Dogodila se u Koritskom polju, ili kako bi mještani rekli, u Polju od Korita. Bog je bio posebno raspoložen kad je stvorio Korita i njegovo polje. Polje od Korita je zagrljeno sa dva vrha. Sa sjeverne strane zagrljaj mu pruža Hum, a sa južene Kaženik. Prvi je nadvisio drugi. Prvi je visok 1834, a drugi 1690 metara. Hum ga štiti od sjevernih, a Kaženik od južnih vjetrova. I jedan i drugi ga štite od gromova. Privlače ih borovi i bukve koji se vise na pomenutim visovima. Od zapada prema istoku i obratno postoji vječiti propuh. Propuh je dobrodošao kad se spuste vrućine na Polje od Korita. To godi svim živim bićima koja ovdje obitavaju sa istočne strane stražare Prokletije, Buldosa i Dibala. Ove planine čuvaju Korita od eventualnih nedaća, a često ljeti donose kišu i to onda kad ožedne, kad zamozole od žeđi. I Buldosa i Dibala, a posebno Prokletije, stvaraju kontrast u ambijentu. To je naročito izraženo ljeti. Prokletije su se za to posebno potrudile. Dok topli sunčevi zraci umivaju Korita, pogled leti prema uvalama Prokletija, koje su zalivene snijegom. Pogled otuda donosi svježinu i sučeljava je sa toplim sunčevim zracima koji se „kupaju“ po cijelom Polju od Korita. Na taj način nastaje kontrasna milina koja pastira ili putnika namjernika drži u stanju zanosa i plovljenja nebesima.
Pasišta Polja od Korita su pogodna za čuvanje ovaca. Pastir može svoje stado dugo držati u vidnom polju, što je znatna prednost u odnosu na pasišta koja su ispresijecana brdima, uvalama i šumama. Ovo posebno dolazi do izražaja kad je vučna godina, kad vukovi ne daju pastiru da se odmori, da se opusti.
Sve prethodno opisano je bitan uslov da se doživi čobanska idila, koju namjeravamo opisati.
U savremenim uslovima teško je naići na istinsku čobansku idilu. Zbog toga smo primorani da se „vratimo” u prošlost i da tamo nađemo ono što se može nazvati čobanskom idilom, idilom u pravom smislu te riječi. No, vrijeme je da počnemo sa opisom jedne konkretne idile koja se dogodila pedesetih godina prošloga vijeka.
Početak mjeseca juna, početak rane ljetnje paše. Dan bogomdan za čobansku idilu. Vedar, sunčan i prijatno svjež. Polje je ličilo na ćilim išaran cvjetovima sočne planinske trave. Najizraženije su bile šare koje je išarala majčina dušica. Cvjetići majčine dušice izdašno su napojili pčele koje su veselo zujale. Osim pčela, gosti majčine dušice su bili brojni insekti kojima nijesam znao imena. U tim trenucima cvjetovi majčine dušice su ličili na katunsko pojilo na kojima su svoju žeđ utoljavala leteće stvorenja.
Čobanov pogled je otkrivao buljuke ovaca razasutih po cijelom Polju od Korita. Između buljuka ovaca nazirale su se kolonije pečuraka. Kolonije pečuraka su se naglo smanjivale pod naletima stada ovaca. Čoban je sa uživanjem posmatrao kako pečurke i planinska mladina nestaju u halapljivim ustima ovaca. Ponekad bi uputio pogled prema nebu. Činilo se da pita Boga da li se ljuti što njegove ovce nemilosrdno uništavaju nevinu planinsku travu. Tješio se pomišlju da je Bog stvorio travu da bi ovce uživale i opstajale. No, i pored toga, negdje na dnu duše je žalio što nestaju nevini i mirišljavi cvjetovi, a da pri tom niko ne mari za njihove žrtve.
Ako ovce naiđu na „buljuk” narcisa, koga ovdje nazivaju ljulja kvaljina ili dokoljena. Čovjek je ispred njih grabio da što više nabere tog mirišljavog i dopadljivog cvijeća da bi kući ponio svojoj djeci i time im stvorio osmjeh na licu. To je ličilo na svojevrsno takmičenje: „Ko će više nabrati narcisa”? Pastir je najčešće gubio utakmicu.
Dešavalo se da se „posvađaju” pčele i ovce. I ovce i pčele su htjele da na cvijetu uzmu svoj obrok. Ponekad bi pčela, u žaru „borbe”, ubola ovcu u gubicu. Ovca bi od bola zaskakala i protrčala kroz buljuk. Odmah iza toga, smirivala se i nastavljala da pase. Drukčija i „gušća” situacija dešavala se ako ovce naiđu na osinjak. U tom slučaju, ovce su izvlačile „deblji” kraj. Ose su ih nemilosrdno ubadale.
S posebnim zadovoljstvom pastir je posmatrao ptice ovčarice, prirodne saveznike ovaca. Skakutale su po rbatu ovaca i po runima lovile dosadne muve. Ovce su mirno pasle i kao da su željele da ovčarice u miru ulove svoj zalogaj. Činilo se da im ovce govore: „Nemojte se bojati. Nećemo vam ništa nauditi. Ulovite što više možete. Vi ćete biti sitije, a mi zadovoljnije”. Ovčarice su neumorno „češljale” ovce lepršajući okolo i iznad njih. I tako je besprekorno funkcionisao jedan prirodan spoj, jedna ekološka ravnoteža.(NASTAVIĆE SE)