PIŠE: NOVO VUJOŠEVIĆ
Kad zapeče sunce, plandišta se nameću kao neophodnost. I u visokim planinama postoje plandišta, jer i tamo sunce zna da pokaže svoju toplotnu silinu. Plandišta su, u stvari, drveća ispod kojih planduju (laduju) ovce ljeti u periodu od 10 do 15 sati. Koja vrsta drveća služi kao plandište, zavisi od toga koje drveće okružuje odnosni katun. Negdje su to borovi, negdje bukve, negdje hrastovi, negdje grabovi, negdje jele, ili, pak, neko sasvim drugo drveće. Pastiri su najviše cijenili bukova plandišta. Ispod bukava je najveća svježina. To je sasvim logično jer su bukve najveći proizvođači kiseonika. No, za ovu osobinu bukve, mnogi pastiri nijesu znali. Oni su jednostavno primjećivali da se ovce ispod bukovog lada osjećaju nekako življe i jatornije. Svaki pastir je nastojao da za svoje stado odabere plandište koje najviše odgovara veličini njegovog stada. Takođe je nastojao da zemljište ispod drveta bude što ravnije kako bi ovce mogle ugodnije ležati. Za plandišta se odabralo drvo sa većom i gušćom krošnjom. Veoma je bilo bitno da stado bude što bliže katunu, što bliže gladama, jer je u tom slučaju stado bilo bezbjednije od upada vukova.
Kad se jednom ustali čije je koje plandište u katunu, to se poštuje. Rijetko se dešavalo da se ustaljeni red i poredak naruši. Eventualno ugrožavanje reda i poretka, nailazilo je na javnu osudu katunskih pastira. Javna osuda je, u stvari, bila efikasno sredstvo u čuvanju ustaljenih i nepisanih pravila. Ako se desi da u gladi ne ljetuje njen vlasnik nego neko drugi, onda taj koji je korisnik glada svoje stado planduje u plandištu koje pripada vlasniku kolibe (glade). I ovo se nepisano pravilo poštovalo.
Dobar pastir je uvijek vodio računa da na vrijeme otjera ovce u plandište. Nije dozvoljavao da mu se ovce »peku« na suncu, jer se to negativno odražavalo na njihovo zdravlje. Naravno, imalo je i onih nemarnih pastira koji su »zaboravili« da na vrijeme otjeraju ovce. Revnosni pastiri su redovno održavali svoje plandište. Nijesu dozvoljavali da se u njemu nakupe gomile gnoja, već su ga skoro svakodnevno čistili. Takvi su pastiri bili uzor drugima.
Kad je vučna godina, kad se od vukova ne smije ni trepnuti, plandišta su bila pod budnim okom pastira i drugih čeljadi. Ovo tim prije ako se ima u vidu da su u plandišta nerijetko upadali vukovi i činili štetu. Ovdje je bila neophodna izrazita opreznost, jer su se vukovi vrlo lukavo i vješto prikradali plandištu, odnosno stadu ovaca.
Osim individualne opreznosti i odbrani plandišta od vukova, postojala je i kolektivna, odnosno zajednička opreznost i odbrana. Tako su svi katunari motrili na sva plandišta i bili spremni da u svakom trenutku pozovu katunarske pse u pomoć. Takođe su svi bili spremni da svakog trenutka prihvate poziv u potjeru za vukovima.
Tri događaja su obilježila plandišta našeg katuna.
Prvi događaj se zbio usred žarkog ljeta. Katun je bio utonuo u svoj uobičajeni život. Čuo se po koji lavež pasa. Domaćice su cijedile tubok, a pastiri se domišljali gdje će po napasku čuvati svoja stada. Pastuv Nikolin se oglašavao ržanjem, a telad bi katkad dozivala svoje majke koje su se nalazile na paši negdje na padinama okolnih brda. Čulo se i grebanje kotlova. To su činile domaćice kojima je sinoć zagorjela kaša ili varenika. Mogao se čuti i glas pastira: „Pio sam vode s Ljuga Radonjičeva, pa sam promukao. Nijesam treba’ otole piti, ali me žeđ na to naćerala”.
U toj uobičajenoj kolotečini katunskih života, izašla je ispred glade jedna domaćica. Pogled joj je otišao prema Božovom plandištu. Učinilo joj se da je u buljuku Božovog pastira ušlo Mašino magare. Odmah je dozvala pastiricu Daru: „Dare, o Dare! Eno ti je Mašino magare ukutilo u ovce”. Dara je kao zrno iz puške izletjela iz glade i odmah primijetila: „Nije to magare, no vuk koji nije manji od magareta”. Odmah je zaalakćala: „Giljo, giljo, pusto-sta!” Njeno alaktanje uzbudilo je cijeli katun. Trglo se za vukom i staro i mlado, i jako i nejako. Za vukom su se prvo zagnali psi koji su već bili pušteni. Svezane pse su odvezali i oni su jurnuli iz sve snage. Vuk je ugrabio jagnje i zaturio ga preko sebe. Odvijala se neviđena trka i halabuka. Neki su vuka psovali najgorim psovkama, a neki su ga proklinjali teškom kletvom: „Grom te u žvale pogodio!” Jasna Ramova mu je na sav glas rekla: „Kakav si, dabogda ti se noge oduzele, a žvale skamenile!”
Već su ga počeli sustizati psi, ali vuk za to nije mnogo mario. Nosio je i dalje svoj plijen i nije posustajao. Važno mu je bilo da prođe iza Kunore i dohvati se gustog gvozda Škale radnine. „Ako umakne u Škalu radninu, možemo mu punut u prkno”, sa ljutnjom i dahćanjem je progovorio neko od hajkača. Samo što nije umakao preko prevoja, sa puškom se oglasio Vuk Otašev. Pucanj puške je prepao vuka. Bacio je plijen i umakao u Škalu radninu.
Prvi hajkači su zatekli jagnje kako leži nepomično. Dara, njegova pastirica, konstatovala je da mu je vuk zario dva zuba ispod grla, ali nije oštetio jednjak. Jagnje je bolovalo nekoliko dana, ali je, ipak, ozdravilo. Dara više nije plandovala ovce u ovom plandištu. Našla je drugo, bezbjednije i bliže katunu.
Drugi događaj se zbio u plandištu Dušana Lukina. Dušanovo plandište je bilo prostrano, ali je imalo jednu manu. Na desnoj strani plandišta korijeni bora su se pojavljivali na površini. Tu nije bio ugodan ložnik za ovce. Između korijena su se nalazile rupe gdje su često noge zapinjale ovcama. Toga dana je noga zapela ugiču Dušana Lukina. Trzao je nogom koliko je mogao i najzad je slomio nogu. Noga mu se slomila izviše vješala. To je bio lom koji nije mogao nikad zarasti. Dušan ga priklao da se ne bi ugič uzaludno mučio. Nije bilo čeljadeta u katunu koje nije žalilo Dušanovog ugiča. A kako i ne bi, kad je bio ponos i dika katuna. Od tada, svaki pastir je strogo vodio računa da ne odaberu plandišta gdje su korijeni bora izbijali na površinu.
Treći prizor se dogodio odjednom i iznenada. Bilo je vedro i vruće. Svi pastiri su potjerali ovce u svoje plandište. Nije ni sat potrajalo od plandovanja ovaca, a jedan oblačak se pojavio iznad katuna. Brzo se pretvorio u kulu iz koje je sijevnulo. Blijesak munje je bio toliko jak da su zabliještale oči svim katunarima. Zatim je drmnuo grom. Sve se zatreslo što se nalazilo u katunu i njegovoj okolini. Grom je pogodio u plandište Periše Jovanova. Oštetio mu je deset ovaca. Ubila ga iznenada velika šteta. Žalije mu je bilo bor nego što ga šteta ubila. Pola bora je ostalo zeleno, a polovina gdje je udario grom, potpuno se osušila. Bor više nije valjao za plandište.
(Nastaviće se)