PIŠE: NOVO VUJOŠEVIĆ
O pobratimstvu Zef Barla i Joka Krstova se nadaleko čulo i pročulo. Nije bilo plemenika da ne smatra da takvih pobratima nije bilo od nastanja. Pojedini su mislili da i’ je Bog posebno stvarao kao primjer da se na njih drugi ugledaju. Joko je bio iz Gornje, a Zef iz Donje zemlje.
Ne zna se tačno kako je između njih došlo do bratimljenja. O tome postoje dvije verzije. Jedni smatraju da se pobratimsvo između njih rodilo usljed zajedničkog života u katunima na planini. Njihovi katuni su bili nedaleko jedan od drugog. Dobro su međusobno prolazili. Međusobno su se ispomagali i bili naručni jedan drugome u svim situacijama. Zajedno su vadili snijeg iz jama. Nije niko od njih gledao ko će koliko izvaditi snijega iz jame. Važnije im je bilo da svaku ovcu napoje. Joku je više stalo da se prije napoji Zefov buljuk, nego svoj. Zef je uvijek nastojao da prvo budu napojene Jokove ovce, a za svoje kako bude. Nije bilo večeri da ne pođe Joko kod Zefa ili Zef kod Joka na sjednik. I tako su se zbližili da bolje nije moglo biti. Jednog dana, na slavi kod Zefa, obnarodovali su svoje pobratimstvo.
Drugi su mislili da je pobratimstvo između njih niklo nakon jednog iznenadnog i nemilog događaja. Čuvao je Zefov sin ovce u Bornatoj glavici. Za tili čas se naoblačilo. Smrklo se kao da je noć nastupila. Prethodno je munja iscrtala svijetli i dugi konopac ondje gdje je oblak bio najcrnji. Sklopio je grom u Zefov buljuk. Čuo se jauk i zapomaganje. Srećom, u blizini Zefovog buljuka, nalazio se Joko Krstov. Potrčao je u pravcu treska groma. Na njegovo neprijatno iznenađenje, zatekao je Zefovog sina kako nepomično leži na osmuđenoj travi Bornate glavice. Joko je, inače, bio priseban čovjek. Zatrpao je tijelo Zefovog sina vlažnom zemljom Bornate glavice. Znao je Joko da je to jedini spas za onoga koji nastrada od groma. Zefov sin je odmah počeo da poakzuje znakove života. I tako je Joko vrnuo Zefovog sina iz mrtvih. To je, kažu, bio povod da se sklopi pobratimstvo jače od svih pobratimstava koje je ikad sklopljeno u ovim gorama i planinama.
I dan-danas se održavaju obje verzije o nastanku ovog pobratimstva. No, nije bitno koja je od njih tačnija. Bitno je da je pobratimstvo postojalo kao uzor svima onima koji hoće složno i bratski da žive.
Nije bilo svadbe ili slave u kući Joka Krstova, a da nije bio prisutan Zef Barlo. Uvijek je sa sobom nosio dar od kojeg se ne bi ni car zastidio. Vazda je kao pecivo za dar donosio najboljeg brava iz buljuka. Nastojao je svim silama da njegov dar bude bolji od ostalih. I Joko je iz sveg srca nastojao da se ne zastidi kod Zefa u slučaju slave ili svadbe.
U Jokovoj gladi je, u toku cijelog ljeta, pa i dobrim dijelom i jeseni, bilo izobilja pipuna, dinja, prasaka, turgonja, smokava i Bog zna još kakvog voća. Iz njegove glade je vazda dopirao jak i prijatan miris pipuna. Sve je to voće donosio Zef iz Dinoše. Ni Zefu nije falilo onih đakonija koje je Joko imao u svojoj kući, na svom imanju.
Posebna priča je duvan koji je Zef donosio Joku. Pričao mi je Paun Jovanov da je pušio od tog duvana. Paun je zborio da je duvan bio žut kao vosak i da je od njega mirisala cijela kuća, pa i katun. Bio je tako izdrobljen da se iz kutije teško moglo izdvojiti za cigar. „Oćaše se, za jednim cigarom pokrenuti cijeli duvan iz kutije. Često se protezao više od tri ljudske pede. U tom slučaju, ličio je na poduži zlatni lanac”, sa ushićenjem je govorio Paun. Joko se zorio sa duvanom kojeg je dobijao od pobratima. Svakome je pružao kutiju da savije. Naravno, nije bilo pušača u katunu koji se nije oduševio sa duvanom iz Dinoše. Joko je uvijek isticao i to sa ponosom: „To mi je duvan od Zef Barla, mog dobrog pobratima”. Ponekad bi otvorio kutiju sa duvanom, a da mu se nije trenutno pušilo. Volio je da posmatra tu divotu od duvana. Pritom bi ga pomirisao i zatvorio kutiju. Nakon toga je duboko udahnuo da bi mu miris od duvana prodro u sve pore njegovog tijela.
No, desi se nešto što se do tada nije dešavalo. Jedno jutro, prije sunca, došao je na duvanjenje komšija i rođak Jokov. Savio je ispušio cigar od pede. Nakon pušenja je namrštio lice i kroz zube procijedio: „Ovo je đuzina u odnosu na duvan koji sam dosad kod tebe pušio. Ima miris na zeljenak”.
Poslije toga Joka je izio crv sumnje. Posumnjao je na iskrenost svoga pobratima: „Možda mi je poslao đuzinu, a za sebe ostavio on ošto valja”, sa uzdahom u grudima je sam za sebe progovorio Joko. To ga je kopkalo i mučilo. Zahladio je odnos sa pobratimom. Nikome nije ništa govorio, ali je u sebi patio. Kasnije je saznao da je duvan te godine bio lošiji nego ostalih godina jer je godina bila kišna i duvan nije mogao dobro ni da sazri ni da se osuši. Pobratim mu je dao duvan kakav je imao. Nije boljeg imao. Joko se gorko pokajao što je posumnjao u iskrenost svoga pobratima. Cijele godine je bolovao od griže savjesti. Sa tim bolom je otišao u grob.
(NASTAVIĆE SE)