Piše: Novica Đurić


Postidjela me juče učiteljica Osnovne škole iz Bara, Milena Zoranović. I to što me postiđe možda bi i bilo lakše da negdje duboko u sebi nisam čuo glas mojih vaspitača iz osnovne i srednje škole kojima je ćirilica bila sveto pismo.
Dok roditelji ćute, sram nas bilo, kao da iz svakog groba izrastaju kosti naših predaka. Dok roditelji ćute, sijevaju ćirilična imena sa krstača njihovih očeva, đedova... I ta najtrajnija, nakon freskopisa, ćirilična čitanka ne da se ukloniti niti izbrisati iz sjećanja potomaka. A zapisi na spomenicima, kulturnom nasleđu Crne Gore, ponosno svjedoče da je u Njegoševoj ćiriličnoj Crnoj Gori na djelu kulturni genocid – protjerivanja, paragrafske i šaptačke zabrane ćirilice i zabrane upotrebe u tekama obrazovnih institucija, prije svih dnevnicima i đačkim knjižicama.
Progon pisma šta je drugo ako ne obrazovno-kulturološki genocid nad jezikom, pismom i narodom koji je njegova hrana, hljeb njegov nasušni. Pismo kojim se od postojanja pravoslavni narod u Crnoj Gori upisivao u knjige rođenih. I oni Srbi od postanka, i ovi Crnogorci od nestanka ćirilične Crne Gore. A narod kome je ćirilica genetski kod jesu i Crnogorci i Srbi u Crnoj Gori. Bar u godini kada slavimo veliki jubilej – 1000 godina od mučeničke smrti sv. Jovana Vladimira, prećutanog i zaboravljenog od zvanične Podgorice do Cetinja podno porušenog spomenika Njegošu na Lovćenu.
A ništa manje, ako ne najznačajnije u kulturnoj istoriji Crne Gore, jesu jubileji – 70. godina Udruženja književnika Crne Gore i njegovog časopisa „Stvaranje“ gde nema pisca, ni oni koji se upokojiše proteklih decenija, do ovih koji pečataju knjige, da nijesu prva književna ostvarenja objavili u „Stvaranju“ a zatim upisali sebe u Udruženje. Ta činjenica se ne da izdići na staklenim nogama protagonista genocida nad ćiriličnom u Crnoj Gori. Ne da se, jer svakog trena ljubi zemlju pokajnicu i ponovo urasta u prošlost moleći za oprost Obodsku štampariju i Miroslavljevo jevanđelje. Eto, neka mi oprosti ova sveta knjiga, ali je izložena svetogrđu od kada je unaprijediše u odličje koje se dodjeljuje onima koji su se odrekli srpskog jezika, azbuke, ćiriličnog pisma što je istinsko odricanje jevanđelja.
Poodavno sam znao kako se niz lice njihovog svetogrđa slivaju nove lavine preuzetih obaveza aveti s one strane bare i planinskog vijenca, ali nikada nijesam ni sanjao da će najljepši vez u Crnoj Gori u tuđinca pretvoriti intelektualci za zaslužne penzije, akademska zvanja, ministarska i poslanička mjesta i druge trice koje i gladne grabljivice zaobilaze.
Nemali broj puta branio sam Crnu Goru onim njenim istinskim vrijednostima koje su održale taj dijamant kroz vjekove raznih bura i pakosti tuđinaca. Branim je i danas kada je posrnula do te mjere i da joj nema povratka na temelje na kojima je sagrađena kulturna, svetovna, književna, slikarska i svaka druga slava. Branim je stricem Milijom, Vukom, Njegošem, Ljubišom, Lalićem, Bulatovićem, Ivanovićem... Lubardom, Đurićem, Milunovićem, Počekom, Šobajićem, Mrdakom, Braunovićem, Pavićevićem... Branim je srcem. Branim je, jer znam ko je.
Molim se za nju Ostroškom, Cetinjskom, Piperskom, i prizivam hiljadugodišnju svjetlost i milost sv. Jovana Vladimira da vazdigne krst ponovo nad prisiljenom braćom, i onom šačicom prodatih inostranim porobljivačima koji su unazadili i veće i moćnije no što je to Crna Gora. Istina, mnoge od tih prevaspitanih država nije bilo potrebno zločinački bombardovati, kao što su nas prije nego su nam izdiktirali novu azbuku, pismo, crkvu i pokazali put do sopstvenog kulturnog sunovrata.
Hvala učiteljici Mileni Zoranović što progovori onako kako jedino i moga – na srpskom jeziku i ovjeri ćiriličnim pismom.
Hvala učiteljici i u ime svih onih učiteljica koje nemaju hrabrosti ni šapatom joj reći hvala.
Ponajviše hvala onima koji su se za jedan groš odrekli od svojih očeva i predaka.
I na kraju, roditelji, sjetite se svojih učiteljica.
Napišite im pismo – ćirilicom.
Obradovaćete ih.
(Autor je predsjednik Udruženja književnika Crne Gore i novinar Politike)